Da mogu, voljela bi se probuditi kao Srđan Aleksić, ali ne bih voljela kao Nele Karajlić

Srđan i Nele

Ono što smijem, ono što mi se čini da moram, ono što je meni puno lakše izgovoriti i napisati, a neće biti stavljeno u kontekst nacionalne pripadnosti koja određuje moje mišljenje, jeste da bih se sutra, da mogu, voljela probuditi kao Srđan Aleksić, ali ne bih voljela kao Nele Karajlić.

Piše: Nataša Gaon-Grujić

Prošle su dvadeset i dvije godine od kada je ubijen Srđan Aleksić. Prošle su dvadeset i tri od kada je iz Sarajeva otišao Nele Karajlić. Sasvim je normalno da me više bole ove dvadeset i dvije godine bez Srđana.

Nedavno sam gledala dokumentarac na Al Jazeeri “Bilo jednom u Sarajevu”. Od svega što je Nele rekao ostaje da visi rečenica: ”Morao sam otići, jer se nisam slagao s pravilima koje je historija vjekovima kovala u tom gradu. Radi se o sistemu da vjera i nacionalnost moraju odrediti sve.”

On je otišao iz ovog razloga – on, sa još, kako tvrdi, 199.999 Sarajlija. I meni je drago, ne zato što su Sarajlije otišle, već zato što su uspjele ostati žive.

Da je Srđan otišao…

Danas, kada ponovo čitam o Srđanu, razmišljam o tome kako bi meni bilo puno draže da je Srđan otišao iz Trebinja.

Danas bi Srđan pio kafu sa svojim Trebinjcima, danas bi Srđan živio one vrijednosti zbog kojih je ubijen, danas bi Srđan imao djecu, a njegov otac unuke.

Ali, sa druge strane, znam da bez Srđana danas ne bi bio živ Alen. Ja ne mogu birati između ova dva života, jer su oba jednako bitna. Ne mogu birati scenarij kojim bih spasila Srđana a ubila Alena.

Ono što smijem, ono što mi se čini da moram, ono što je meni puno lakše izgovoriti i napisati, a neće biti stavljeno u kontekst nacionalne pripadnosti koja određuje moje mišljenje, jeste da bih se sutra, da mogu, voljela probuditi kao Srđan Aleksić, ali ne bih voljela kao Nele Karajlić.

Nije Nele Karajlić izgubio na svojoj sarajevskoj bitnosti odlaskom iz Sarajeva. On se izgubio kao čovjek onoga trena kada je zaboravio da nije bilo presudno ime onoga ko puca i ubija ljepotu da bi bio PROTIV. Nele je tu vrijednost zaboravio, a Srđan NIJE.

Možda se, da se kojim slučajem dušmanska ruka manje zabijala u njegovo tijelo, Srđanu danas više ne bi svidjelo Trebinje. Možda…

Možda bi dijelio isti osjećaj kao ja kada gledam moje Sarajevo u kojem se parola: “Gdje god možeš ti drvo posadi”, pretvorila u: “Gdje god možeš ti hotel posadi.”

Možda bi psovao primitivce, one koje je najbolje opisao Dino Šaran: “Da nije bilo rata, ne bismo imali za graha.” Možda bi se i on nasmiješio i u isto vrijeme rastužio kada bi, kao ja, vidio grupu od šest penzionera u starim odijelima.

Odijela, osim na miris ormara, mirišu i na otmjenost sarajevske gospode. Rastužim se, jer pomislim: Da li sa njima koji odlaze, odlaze i posljednji gospodski maniri gradskog življenja?

U sarajevskom pabu

Možda. Ali znam, bilo bi mu drago kada bih mu ispričala kako sam u subotu bila u jednom sarajevskom pabu, svirka za deset, sve stari hitovi, malo Pušenje malo Bolero. Meni lijepo, pjevam iz petnih žila. Izašle “starke”.

Pored nas plešu mladići, baš mladići, dvadesetak godina. Mogla sam ih roditi, pomislih i glasno izgovorih. “Ma nije moguće”, kaže meni jedan od njih. “Moguće je, moguće”, i “isukah” odmah mobilni da pokažem slike svojih cura.

“Izvini, molim te, a kako se ti zoveš?”, upita me mladić. “Nataša”, odgovaram.

“Nataša, ja sam Semir”, pruža mi ruku i u istom trenu se okrenu prema svom drugu: “Rade, Rade! Dođi, nisi bolan sam. Evo cura, mislim žena. Zove se Nataša.” Naravno, svi smo se počeli smijati.

“Nemoj ga zezati”, kažem ja onako, više majčinski Semiru, a on meni odgovora: “Ja bih za njega život dao!”

To je moje Sarajevo koje volim…

Da je Srđan preživio, zajedno bismo ga voljeli. Bilo bi ljepše sa Srđanom živjeti nego imati ulicu sa njegovim imenom.

Al Jazera/abc.ba




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *