NAPOMENA: Crno-bijele fotografije prikazuju svadbu (kinu) Šabana Mizića i Mine rođ. Ćejvanović, a kolor fotografija prikazuje svadbu Nihada Keškića i Sedine rođ. Šabić. Vremeska diferencijacija između ove dvije svadbe je nekih 35. godina (prva se odigrala 1977. godine na prvi maj, a druga 2012. godine 23. juna) i doista je zanimljivo vidjeti ogromne razlike u načinu svatovanja.
Načini svatovanja, koje smo u skraćenom obliku obradili u prilogu, karakteristični su za seoske sredine
Nekad se svečani čin krunisanja ljubavi između momka i cure, kao i sve ono što prethodi tom činu, u našoj Bosni praktikova na različite načine, ovisno o mjestu, tradiciji kulturi, etničkoj pripadnosti…
Današnji svadbeni običaji su nešto drugo, identični su gotovo na cijelom bh. prostoru, izuzetak su svadbeni običaji kojima se nastoji dodati i primjesa tradicionalnog.
Nekad
U minula vremena, nakon upoznavanja i ašika kojim se kalila veza dvoje mladih zaljubljenika, po ustaljenom običaju slijedila je prošnja (očev blagoslov) cure, potom svadba i naposljetku vjenčanje, koje se nerijetko znalo obaviti i nekoliko mjeseci kasnije jer se tom formalno-pravnom ozvaničenju veze nije pridavala neka posebna važnost osim u slučaju nužde (dobitak djeteta ili drugi valjan razlog).
Momak i cura najčešće su se upoznavali u sijelima i prelima, na svadbama od kojih se većina priređivala zimi ili krajem jeseni po završetku poljoprivrednih radova…
Mjesto ašika i sastajanja zaljubljenih parova, gotovo po nekom nepisanom pravilu, bilo je izvorište gdje je cura redovno dolazila po vodu ili donosila veš na pranje, u rijeđim slučajevima i na drugim lokacijama koje bi sami dogovorili.
Nakon utvrđene veze te odluke da uplove u bračne vode – “da se uzmu” saopštavaju to roditeljima, a ukoliko nisu bili sigurni da će roditelji odobriti vezu cura se krade.
Ukoliko se odluče da sa svojom namjerom upoznaju roditelje, slijedi prošnja cure. U prošnju je najčešće išlo nekoliko najbližih rođaka mladoženje, a u izuzetnim slučajevima i otac. Prošnja (čin dogovaranja i pregovaranja kako bi se dobio blagoslov curinog oca) se znala razvući i tokom cijele noći, do izlaska sunca, ponekad i duže. Ukoliko je otac nevjeste blagoslovio i dozvolio kćerci da se uda za svog izabranika, mladenci se daruju – zaruččuju. U nekim slučajevima nevjesta odmah ide sa mladoženjom, međutim najčešće bi se dogovorio dan udaje i svatovanja.
Svati su po nevjestu najčešće, uz pjesmu, odlazili pješke ili sa karavanom okićenih konjskih zaprega iz koje su se razlijevali zvuci zvona i pucnji kubura i pištolja, te stapali sa veselom svatovskom pjesmom. Što bolje okititi zaprege, ate i ormu, te imati najgromoglasnije zvono u karavani, u ono vrijeme značilo je neku vrstu prestiža i ponosa.
Ukoliko su se curini roditelji protivili vezi, sve prethodno pomenuto padalo je u vodu. Slijedila je krađa mladenke nakon koje su se familije posredstvom nekog seoskog autoriteta (osoba od ugleda) mirile.
Nevjestu su kući, uz radost i veselje porodice, rodbine i komšija, dočekivali na različite načine, ovisno o običajia mjesta u koje dolazi.
Pri ulasku u kuću obično je obasipana žitom uz različite povike dobrodošlice, kada uđe u kuću običaj je bio da u krilo stavi najmlađe muško dijete u porodici.
Sve naredne večeri, do kine (svadbe), okupljala se omladina i komšije, igralo se, pjevalo, veselilo, a dobro se i mezilo, pilo…
Kina (svadba), dolazak nevjestinog ruha i mmiraz, međusobni obilasci prijatelja (prijanje), te sam čin vjenčanja, bili su dio završnog dijela svečanog krunisanja ljubavi brakom.
Danas
Ništa više nije isto. Danas se svadbe priređuju na sasvim drugi način, uz druge običaje, uz sasvim drugi popratni dekor i ornamentiku…
Momak i cura upoznaju se u kafićima, na koncertima, u disko klubovima, a u zadnje vrijeme i putem društvenih mreža i na druge načine koje im pruža Internet.
Po nevjestu se ide karavanom okićenih automobila, iz nepregledne kolone odjekuju zvuci svirena, procedura vjenčanja obavi se za nekih 15-ak minuta, potom opet trubenje do ciljane destinacije – kuće mladoženje, u zadnje vrijeme do svadbenog restorana nekog hotela.
Veseli se, igra i pjeva do zore uz neki muzički bend, a istog, ili sljedećeg jutra mlada i mladoženja već su negdje na nekoj destinaciji iz svojih snova, u luksuznom hotelu ili na idiličnoj i egzotičnoj morskoj plaži, što se danas moderno još zove “medeni mjesec”.
Dakle, danas su mjesto ata i zaprega zauzele motorne aždaje sa 100 i više konja pod haubom, bunare su zamjenile diskoteke i Internet; nema peškira i šarenila čita za dimije, zamijenili su ih cvijetići; nema izvorne pjesme, bendovi je izbaciše, nečuju se više kubure, danas kreče kalašnjikovi i tetejci…
Nekom drago, nekom milo, a nekom se staro snilo… Nostalgičari…?