HISTORIJAVIJESTI

ZMAJ OD BOSNE: Husein kapetan Gradaščević

Lider koji se do kraja života nije želio odreći svoje želje za autonomijom Bosne

Nakon što je bosanski beglerbeg Kara Mahmud paša, u maju 1832. godine, uz pomoć Hercegovaca, koji su napali iza leđa, nanio kod Sarajeva presudan poraz pokretu Huseina kapetana Gradaščevića, došlo je do naglog opadanja snage pokreta. Na otpor se više nije mislilo a svako je gledao da spasi svoju glavu. Husein kapeta, Ali paša Fidahić, i ostali koji su podržavali pokret za autonomiju Bosne u sklopu Osmanskog carstva, pređoše 3. i 4. juna 1832. godine u Austriju, kod Bosanskog Šamca i Županje. Husein je tom prilikom poveo i svoj harem, mnogo oružja i sve skupocijene stvari, vrijednosti oko 12 000 forinti. Došavši u Austriju primljen je kako se ni sam nije nadao. Bio je stavljen pod stražu i sproveden u Osijek, dok mu je konfiskovano sve što je imao. Energično je zbog toga protestovao kod austrijskih vlasti, te zahtijevao da mu se dopusti da ode u Beč gdje bi se nastanio, ali mu je to odbijeno. To je odbijeno iz razloga što je Austriji odgovaralo da održi dobre odnose sa Osmanlijama. Gradaščević je pisao Meternihu, austrijskom ministru vanjskih poslova, da mu dopusti odlazak u Beč kako bi austrijskom caru dokazao da je on predvoditelj svih Bošnjaka u borbi protiv Osmanlija koje ih uzurpiraju. “U Tuzli kada smo dogovore imali i činili koga će za predvoditelja bosanske vojske postaviti i učiniti u Sarajevu za vezira Bosne, mene su postavili, i na sramotu, jerbo na drugi način da takvog imena na sebe nijesam primio ja bih morao poginuti od naroda. Kako u polju kad smo izašli, tako i kada smo se vratili natrag vazda je oko mene bilo po nekoliko stotina ljudi kao straža, koji su me čuvali da im kakve prevare ne učinim. Bio sam prinužden sve ono činiti kao što s oni zahtevalo… Svako znade da je toga gospodstva nijesam hotio imati, niti sam pak mislio da budem… Poradi toga što sam najstarijeg plemena a i najbogatiji bio jesu me primorali…”, stoji u pismu koje je uputio Meternihu.

Austrijska vlada je u avgustu 1832. godine naredila da se Gradaščević premjesti iz Osijeka u Komoran, daleko od osmanske granice. Međutim, u to vrijeme stiže izvještaj barona Ostenfelsa, austrijskog diplomate u Istanbulu, da mu je osmanski reis efendija (koji je imao tada položaj osmanskog ministra vanjskih poslova) prenio sultanovu naredbu od 15. avgusta u kojoj stoji da je amnestija zagarantovana svim pobunjenicima koji se žele vratiti u Osmansko carstvo, pa i samom Gradaščeviću, ali pod uvjetom da se ne vraća u Bosanski ejalet, već na neki drugi teritorij Osmanskog carstva. Sultan je poslao i naređenje smederevskom beglerbegu u Beograd, Husein paši, da i on preko austrijskih vlasti uradi sve što može kako bi vratio pobunjenike u Osmansko carstvo. Time je opozvana naredba o premještanju Gradaščevića iz Osijeka, a austrijske vlasti narediše generalu Fojtu u Zemunu, da učini sve kako bi ispunio sultanovo naređenje. Gradaščević je 26. septembra 1832. godine stigao u Zemun, na arapskom konju koji je bio ukrašen zlatnom i srebrenom opremom. Uz njega su došli još i Ali paša Fidahić i dva pratioca. General Fojt je primio Gradaščevića i njegovu pratnju te im pokazao sultanovu odredbu o općoj amnestiji. Istovremeno je stigao i izaslanik smederevskog beglerbega koji je uvjeravao Gradaščevića u iskrene namjere sultana. Na sastanku sa austrijskim i osmanskim državnicima Gradaščević nije pokazivao zabrinutost na svoju sudbinu, ali je bio gnjevan na odnos sultana i osmanske vlasti prema Bosni i njezinim stanovnicima, te nemogućnost da se vrati u svoju domovinu i među svoj narod. Odbijao je i da pređe u Beograd, što mu je bilo ponuđeno. Nakon dva sastanka, ipak je odlučio da se premjesti u Beograd i da tamo dobije kuću. Ipak, tada je poslao jedno pismu austrijskom zapovjedniku tvrđave u Varaždinu, sa nadom da će ga on proslijediti caru. U njemu je stajalo da sumnja u iskrene namjere osmanskog sultana, te da će mu on pomoći da dobije mjesto bosanskog beglerbega. Nakon pet dana čekanja Gradaščević je sa Fidahićem 1. oktobra 1832. godine stigao u Beograd. U Beogradu su ga dobro dočekali te su imali simpatije prema njemu, smatravši ga mučenikom za vjeru i narod. Od brige za svoju sudbinu Gradaščević se razboli u Beogradu. Nakon kratkog liječenja napusti Beograd i uputi se u Istanbul. Tamo mu je ponuđen oprost uz uvjet da se ponovo pokori sultanu, ali je on to odbio tvrdeći da će vjerno ostati pri svojim načelima. Takvo držanje ga je na kraju koštalo života, pa je 17. avgusta 1834. godine umro u Istanbulu, vjerovatno uzrokom trovanja od strane sultanovih ljudi.

Ljekar Kunibert, koji ga je liječio u Beogradu, ovako opisuje Gradaščevićev kraj: “Za vreme dva ili tri meseca svoga bavljenja u Carigradu ponudiše Husejin kapetanu viši jedan čin u nizamu (redovnoj vojsci), nadajući se da će njegov primer povući njegove sunarodnike da mu podržavaju i da dragovoljno prime reforme; ali se Husejin odupre svima predlozima i obećanjima o brzom napredovanju; htede ostati dosledan svojim načelima; beše se istakao na čelo ustanka svoje zemlje da bi izbegao reforme i novačenje; za koja po svojoj pameti držaše da su u suprotnosti sa dogmama islamizma, pa nije hteo davati svojim sunarodnicima sramotnoga primera, usvajajući ih iz bojazni ili iz sujete. Gnjevan zbog ovog upornog odbijanja, sultan ga progna u Trapezunt, gde, žudeći za zavičajem, prožive samo nekoliko meseci pa umre sa slavom jednog svetitelja… Tako završi Husejin kapetan koji bi, da je bio potpomognut od svojih sunarodnika, mogao steći svojoj otadžbini ako ne potpunu nezavisnost a ono bar slobodu unutarnju upravu i politički položaj sličan onome koji je Srbija imala”.

Znamo.ba

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Back to top button