Pad Vučićevog režima: Studenti promijenili političku mapu Srbije
Poslije četrnaest godina na vlasti i dvanaest godina gotovo apsolutne dominacije Aleksandra Vučića, politički poredak Srbije doživio je preokret koji etablirana opozicija godinama nije uspijevala da ostvari. Režim nije srušila neka od postojećih stranaka, već studentski pokret koji je iz dvogodišnje pobune izrastao u političku snagu i formirao sopstvenu izbornu listu.
Poraz sistema, a ne samo vlasti
Vučićev politički model počivao je na koncentraciji moći, dominaciji nad institucijama i medijima te svođenju političke konkurencije na neravnopravan sukob. Njegova dugovječnost nije bila samo posljedica podrške birača nego i sistema u kojem su granice između države, vladajuće stranke i interesa vlasti postajale sve manje vidljive.
Upravo zato je studentski pokret predstavljao ozbiljniji izazov od uobičajene smjene opozicionih stranaka na izborima. Nije nastao kao još jedan pokušaj preraspodjele mjesta unutar postojećeg političkog sistema, već kao pobuna protiv načina na koji se tim sistemom upravljalo.
Studenti su uspjeli ono što etablirana opozicija nije: nezadovoljstvo pretvoriti u masovnu mobilizaciju, a protest u političku inicijativu. Formiranjem sopstvene liste napravili su odlučujući korak od zahtjeva prema vlasti ka borbi za vlast.
Zašto opozicija nije bila nosilac promjene?
Godinama je opozicija upozoravala na neravnopravne izborne uslove, kontrolu medija i zloupotrebu institucija. Ipak, nije uspijevala da nezadovoljstvo pretoči u dovoljno široko povjerenje građana. Njeni unutrašnji sukobi, politička opterećenja i ograničena sposobnost da dopre izvan sopstvenog biračkog tijela ostavili su prostor za novu snagu.
Studentski pokret taj je prostor popunio upravo zato što nije bio dio etablirane stranačke scene. Njegov politički kapital nije proistekao iz dugogodišnje infrastrukture, već iz uvjerenja da je moguće izaći iz začaranog kruga u kojem se opozicija smjenjuje u protestima, a režim opstaje na vlasti.
To ne znači da je tradicionalna opozicija bila nevažna, niti da su njeni problemi bili isključivo posljedica vlastitih grešaka. Režim je djelovao u uslovima ozbiljne institucionalne i medijske neravnopravnosti. Ali upravo je uspjeh studenata pokazao da nepovoljni uslovi ne objašnjavaju sve: presudni su i politička vjerodostojnost, organizacija i sposobnost da se nezadovoljstvo pretvori u zajednički cilj.
Najveći poraz opozicije nije to što nije srušila Vučića, već to što je političku inicijativu prepustila pokretu koji nije nastao u njenim redovima.
Od pobune do političke odgovornosti
Dvije godine kontinuirane pobune promijenile su odnos građana prema vlasti. Protesti su postali više od reakcije na pojedinačne događaje: prerasli su u osporavanje sistema koji je dugo počivao na predstavi o Vučićevoj nepobjedivosti.
Dugotrajnost pokreta bila je ključna. Režimi se ne suočavaju s najvećim izazovom nužno onda kada je nezadovoljstvo najglasnije, već kada ono postane organizovano, istrajno i sposobno da ponudi alternativu. Studentska lista označila je prelazak iz društvenog pritiska u institucionalnu borbu.
Ali pobjeda nad starim poretkom nije isto što i izgradnja novog. Pokret koji je ujedinjen oko zahtjeva za promjenom sada se suočava s mnogo težim pitanjem: može li zajednički cilj pretvoriti u održivu politiku?
Šta dolazi poslije Vučića?
Odlazak jedne vlasti ne znači automatski i demontažu sistema koji je izgradila. Institucije, pravosuđe, javna uprava i mediji ne postaju nezavisni samom promjenom političkog vrha. Ako se ne promijene pravila po kojima funkcioniše država, postoji opasnost da nova vlast naslijedi mehanizme koje je prethodna koristila za koncentraciju moći.
Zato će se uspjeh studentskog pokreta mjeriti konkretnim rezultatima: nezavisnošću institucija, odgovornošću nosilaca vlasti, transparentnošću odlučivanja i uspostavljanjem uslova u kojima politička konkurencija više ne zavisi od dobre volje onih koji upravljaju državom.
Slijedi i neizbježan test političkog jedinstva. Mnogo je lakše okupiti ljude protiv zajedničkog protivnika nego postići saglasnost o ekonomiji, socijalnoj politici, spoljnopolitičkom položaju Srbije i načinu upravljanja državom. Studentski pokret moraće da pokaže da nije samo efikasan instrument pobune već i sposoban politički akter.
Pritom ne smije ponoviti upravo ono protiv čega se borio: zatvaranje političkog prostora, izbjegavanje odgovornosti i pretvaranje podrške građana u neograničeno pravo na vlast.
Kraj jedne epohe, početak neizvjesnosti
Pad Vučićevog režima označio bi kraj političke epohe u kojoj je dominacija jednog centra moći dugo izgledala gotovo neupitno. Njegov najvažniji značaj nije samo u porazu dugogodišnjeg vladara već u činjenici da se alternativa pojavila izvan stranačkog sistema i pokazala da politička promjena ne mora doći iz već poznatih centara moći.
Ipak, smjena vlasti nije sama po sebi demokratska pobjeda. Ona to postaje tek kada građani dobiju institucije koje ograničavaju moć svakog budućeg vladara, bez obzira na njegovo ime i političko porijeklo.
Studenti su možda uspjeli da sruše politički monopol. Njihov pravi istorijski ispit počinje tek sada: hoće li promijeniti sistem ili će samo preuzeti njegovo mjesto?