Smaragdna Una dok tiho teče, šumi kao da sanja,
u njenom pletivu vode, skriva se dah pradavnih granja.
Na površini svjetlost pleše, zlatne iskre jutra sije,
a u dubini njene tišine, srce zemlje tiho bije.
.
Kroz nju prolazi vrijeme sporo, kao da ga voda mami,
i svaki kamen, list i oblak, šapuću s njom u nijemoj drami.
Smaragdna Una — rijeka što boju nosi k*o krunu,
i svako ko je jednom vidi, u sebi nosi ljubavi punu.
.
Štrbački buk u magli je ruši, bijeli oblak nad vodom pjeni,
kao da zemlja diše dublje, baš na tom mjestu, u toj sjeni.
U njegovom glasu divljina pjeva, staru pjesmu što ona zna,
a svaki skok njenih kapi, u prazno nosi dah neukrotiva njena sna.
