Na zapadnom rubu bihaćke doline, na jednom uzvišenju , primjećuju se samo neznatni ostaci srednjovjekovnog grada Izačića. Po ovom gradu i dio današnjeg Izačića koji se nalazi na njegovom lokalitetu, naziva se Izačić-Grad.
Grad je imao jednu okruglu kulu opasanu sa dva odbrambena zida. Na područje Izačića u XIV vijeku prostirala se plemenska općina Berešić, koja je bila zavisna od grada Bihaća i njegovog plemstva. Izačić se prvobitno nazivao Dol , a sadašnje ime dobio je po porodici Izačić koja se ovdje prvi put spominje krajem XV stoljeća . Prva poznatija ličnost iz ove plemićke porodice je Ivan Izačić , koji se spominje 1501. godine kao kraljevski povjerenik od Dola. Kasnije se pominje Pavao Izačić , koji je 1527 . godine učestvovao na Cetinskom saboru , kad su predstavnici hrvatskog plemstva priznali Ferdinanda Habsburškog za svog valadara.
Zbog povećane opasnosti od Osmanlija , Izačić je još 1530 . godine imao svoju stražu, a sedam godina kasnije i stalnu vojnu posadu. Godine 1577. izačićka posada imala je 40 ljudi , a godinu dana kasnije posada je povećana na 50 vojnika , sa zapovjedništvom , zastavnikom i bubnjarom. Zapovjednici Izačića bili su neposredno potčinjeni bihaćkom kapetanu.
S povećanjem opasnosti od osmanskih napada rasli su i rashodi za odbranu grada i popravljanje gradskih zidina. Prihodi koje su vlastela Izačići ubirali od imanja i kmetova bili su neuporedivo manji od troškova koji su bili potrbni za ove namjene . Zbog toga je Stjepan Izačić 1540. godine predao grad kraljevskoj upravi. Od tada su vlastela Izačići napustili ovaj gradi nastanili se u pokupske i posavske krajeve, a polovinom XVI stoljeća pominje se Ivan Izačić kao kaštelan u Ripču.
Nakon pada Ostrožca i Cazina pod osmansku vlast,Izačić je uz Brekovicu bio posljednja predstraža Bihaću.
Još 1557. godine osmanska vojska pod komandom Malkoč-bega došla je pod Izačić s namjerom da ga osvoji , a zatim udari na Bihać. Malobrojna izačićka posada pružala je žestok otpor i osujetila namjere osmanske vojske.
Pravo je čudo kako je malobrojna izačićka posada uspjela tako dugo odolijevati narednim učestalim osmanskim napadima. Tada su izačićke gradske zidine bile do te mjere oštećene djelovanjem osmanskih topova, da je bilo vrlo teško dalje braniti ovaj grad.
U maju 1591. godine velika osmanska vojska došla je pod gradske zidine Izačića i počela je noću kopati lagume pod gradom , ali je i ovog puta morala izmaknuti pred upornim braniocima.
Slijedeće godine , nekoliko dana prije pada Bihaća , osmanska vojska pod komandom Hasan-paše Predojevića zauzela je Izačić. Ubrzo su izačićke gradske zidine popravljene i u grad je smještena jaka gradska posada. Tako u jednom beratu iz 1796. godine izdatom Hasanu , glavnom zapovjedniku izačića , navodi se da izačićka posada ima 264 vojnika i 22 zapovjednika. Ovim beratom povećana je plaća izačićkoj posadi , jer su prilikom razgraničenja s Austrijom izgubili svoje posjede vezane za službu u gradu.
Godine 1809. francuski general Marmont je opustošio i popalio Izačić i njegovu neposrednu okolinu i tada je stigao do pod same zidine Bihaća.
Istu sudbinu izačić je doživio 1836. godine , prilikom upada karlovačkog generala baruna Voldštatena. Tada su opustošena i popaljena okolna sela , pa čak i mlinovi na vrelu Klokota.
Svi su izgledi da je tada Izačićki grad potpuno i definitivno napušten , jer se uopšte ne spominje u popisu gradova izvršenom 1838. godine.
Džafer Mahmutović,
Izdanje BIHAĆ 2001.