HISTORIJAVIJESTI

BOSNA I ILIRSKE BANOVINE IZMEĐU BIZANTSKOG I FRANAČKOG CARSTVA

Napisali: Suad Haznadarević i Emir Medanhodžić

Kad je vlast u Franačkom carstvu preuzeo Karlo Veliki, 791. g.,  nakon velike vojne pripreme, krenuo je u rat protiv Avara. Godine 795., u avarskom carstvu su zbog podjele vlasti izbili unutarnji nemiri. U tim nemirima živote su izgubili dvojica glavnih vođa, braća Chagan i Lugurs. Treći brat Tudun je preuzeo vlast  nad velikim djelom Avarskog carstva. Znajući za opasnost koja mu prijeti od Franaka, Karlu je  ponudio mir, međutim novi vladar Franaka nije prihvatio mir i iste te godine, predvođeni  markgrofom Erihom iz Furlanije i italijanskim kraljem Pipinom, Franci kreću u  odlučujući napad. To se dogodio između 795. g. i 796. g.  Glavno sjedište Avara, takozvani „avarski prsten“ osvojen je zajedno sa  „avarskim blagom“.

Još u vrijeme avarske vlasti, iz nedostatka ljudstva kojim bi mogli kontrolisati cijeli osvojeni prostor,  na prostoru Ilirije su stvoreni uslovi za nastanak novih, budućih država koje poznajemo i danas. Na cijelom prostoru Ilirije, od Istre do Bugarske, organizirane su teritorijalne cjeline koje su u suštini bile stare ilirske organizacione strukture, preuzete kasnoantičke upravno-admimistrativne i teritorijalne organizacije iz rimskog, gotskog i romejskog (bizantskog) vremena. Ovakve jedinice, u isto vrijeme su i politička jezgra.  Predstavnici manjih cjelina, unutar teritorijalnih jedinica, bili su župani, a u onim najvažnijim i vjerojatno većim su bili banoviPrema mnogim autorima nazivi ban/bajan-banat-banovina, kagan, župan-županija su ostali iz avarskog jezika.

Kontrolu nad finansijama i ubiranje godišnjih poreza  imala je izabrana kasta avarskih predstavnika dok je ostatak vlasti bio u rukama domaćeg plemstva.  Ovo proiziazi iz razloga što Avari zbog njihovog relativno malog broja i njihove skoncetrisanosti u centru države nisu mogli kontrolisati cijeli zauzeti prostor. Kao i uostalim carstvima – rimskom, osmanskom, austrougarskom,  tako i avarski upravni sistem  po potrebi se vraća u pojedine dijelove carstva samo u slučaju potrebe obnove vlasti .

Nakon urušavanja  Avarskog kaganata i njihovog povlačenja na teritoriju iznad rijeke Save, ove jedinice se potpuno osamostaljuju, jačajuči svoju političku individualnost i pravni subjektivitet,  što je vodilo oblikovanju zasebnih autohtonih narodnih  jedinica. Stvaranje novih teritorijalnih jedinica većinom se odvijalo po većim ili manjim geografskim cjelinama – Bosna, Neretljanska oblast, Hum, Konavli, Travunija, Usora i Soli, Dalmacija…

Grčki historičar Strabon (ili Strabonis)  je bio najtemeljitiji i od svih najprecizniji u svojim opisima područja na kojem se danas nalazi Bosna. Strabon je radio kao savjetnik i bilježnik  rimskih vladara, a bio je jako dobro upoznat sa stanjem unutar i van Rimskog carstva. On je zapisao važne podatke o Iliriji i autohtonosti ilirskog stanovništva i njihovoj superiornoj civilizaciji. Zemlja Ilira se, po Strabonu, prostire između Alpa, Dunava i Jadrana te na istok do planine Skordis tj. Šar Planina, (Geographikon evdomon, dio VII, pasus 5.1.). Prostor Ilirije u to vrijeme se zvao Panonija (ibid., VII, 5. 2.). On nas navodi da uz Panoniju in extenso, postoji i Panonia strictu senso (znači, Panonija u širem i užem smislu). U opisu centralnog dijela Panonije, Strabon nabraja ilirska plemena koja su tu živjela u njegovo vrijeme, a to su: Breuci, Andizeti, Ditioni, Pirousti, Mazaei, Daisitiati, a na jug od njih  i Delmati te Ardieji (ibid., VII, 5. 3.). To su dakle plemena koja su, u tom vremenu, živjela na prostorima današnje Bosne i prostorima koji je okružuju.

Desno, Naslovna strana Isaac Casaubon's  1620. g. izdanja Geographica, (što je gegrafska enciklopedia od 17 knjiga, pisanih na grčkom, za koje se smatra da su ih pisali Strabon i nepoznati obrazovani građani Rimske imperije.

Strabon konstatuje da, uz sve dobrobiti koje se nalaze na ilirskoj obali, ona je nepoznanica za strance koji su tamo rijetko zalazili zbog piratstva. Unutrašnjost Ilirije je gorovita, hladna i tamo pada snijeg. (ibid., VII, 5. 10).   Strabon navodi da je veliki ilirski vojskovođa Baton bio iz plemena Daisitihata. Rimljani su vodili rat protiv Iliria koji je trajao skoro dvije stotine i pedeset godina, u namjeri da ih pokore. Pannonia stricto sensu, tj. prostor današnje zemlje Bosna, uspješno se opirala Tiberijevim legijama. Rat je završen ugovorom o nenapadanju, koji su ugovorili Baton  i Tiberije 9 g. n.e.  Pannonia strictu senso, (područje današnje Bosne), nije bilo kolonizirano nego pridruženo Rimskom carstvu, „socius nomini romani“, koje nije plaćalo porez koji su morale plaćati ostale oružjem i silom osvojene zemlje. Ovdje je potrebno napomenuti da Ilirija iako se željela svrstati u red paganskih prostora, ipak je bila na visokom stupnju razvitka o čemu svjedoče mnoga utvrđenja i tumulusi, zaostavština drevne ilirske civilizacije koja je svoj prostor nalazila i na jugu današnje Italije, koje je bilo na seljeno ilirskim plemenom Mezapi. Mnogi impertori Rimskog carstva , njih 20-tak , su bili sa našeg, Ilirskog područja: Aurelijan, Prob, Dioklecijan, Konstantin itd.

Ime Bassania (Bosna), prvi put nalazimo u rimskom vojnom priručniku „Antonini itinerarium“ (registar puteva, kopnenih i morskih, sa unesenim podatcima o distanci između “stanica”)početak III vijeka n. e., u značenju – kraj u Donjoj Panoniji. Ta riječ se u raznim kontekstima može naći i u drugim antičkim djelima i natpisima s ponešto izmijenjenim načinom izgovaranja ili pisanja. Ovdje zaključujemo da kroz vrijeme (historiju) – eto još III vijek n.e., pominje se Bosna; znači, u namanje od tog doba, traje ime Bosna, kao jedna teritorijalna, zasebna jedinica.           

Drugi rani pisani pomen Bosne je iz pera grčkog ljetopisca  Teofan  (Theophanes  Homologetes);  rođen oko 760 g., u Konstantinopel, † 12. März 818 g., u progonstvu na ostrvu Samothrake. Iako je 787. g. učestvovao na Drugom koncilu u Nikei  gdje je teološki istupio kao jasni protivnik ikonografije i predstavljanja Svevišnjeg u ljudskon obliku, što je posebno blisko arijanskom, pavličanskom i poslije protestantskom odnosu prema ikonama, osuđen je   815. g.  na dvije godine izgnanstva  na Grčko ostrvo Samothrak. Uprkos svemu, Teofan se u Katoličanstvu i Pravoslavlju slavi kao svetac.

”Theophanis chonograhia”, recensuit Carolos de Boor, Lipsiae; u ovom ljetopisu je zabilježeno da Bosna nosi ime još iz VII vijeka i to je zapis u kome se po prvi put spominje Bosna kao posebna državna zajednica.  Ona djeluje kao  banovina u okviru jedne šire zajednice od sedam banovina. Na osnovu ovog zapisa se slobodno može postaviti teza da su te banovine,  pa tako i Bosna, morale nastati mnogo ranije.

Desno, mapa iz vremena Teofanovih zapisa. Karolinške imperije je bila franačko kraljevstvo iz vremena ranog Srednjeg vijeka.

U cijelom razdoblju od dolaska i uspostave vlasti Gota, preko Avarskog carstva, sve do Franaka, ove države su imale izravnu vlast na ovom području. Padom avarske države i prodorom Franaka u Panonsku niziju veliki djelovi  današnje sjeverne Hrvatske su ostali pod uticajem Franačke države i Karla Velikog, a Dalmacija, Bosna i južne banovine do Drine se nalaze u međuprostoru između dva carstva, Bizantije i Franaka.  Upravo iz tog razloga, sa sjeverozapadnih krajeva  arijanci (pripadnici arijanskog vjerovanja), i svi oni koji nisu prihvatali franačko krštenje, svoje utočište nalaze u Bosni; u stvaranju prvih ilirskih banovina. Po Teofanu, svi banovi u svojim  banovinama djeluju suvereno, udruženi u jednu geopolitičku ili stratešku – vojnu zajednicu. 

Iz ovog dokumenta se da zaključiti, da su  današnji narod Bošnjaka ili Bosanci,  kao direktni sljednici ljudi koji su naseljavali prostor današnje Bosne unazad dva milenija i više, jedan od starosjedilačkih  autohtonih naroda koji milenijumima žive na svojoj povijesnoj zemlji; uosatlom i najnovija istraživanja genoma naroda potvrđuju ovu istinu. Nekad su tu bili Iliri, a kasnije se naseljevaju Kelti, Goti , Avari i Sloveni – i svi su oni ostavili traga u genomu današnjih Bošnjaka tj. Bosanaca.  U ovom historijskom periodu, dolazi do simbioze, stapanja, sjedinjavanja i  filtriranja različitih kultura i religija te nastaje novi specifikum imenom Bosna i njen narod Dobrih Bošnjana.

Teofan je ovu zajednicu nazvao Hrvatskom kraljevinom, što, prema našem nalazu, ne može biti tačno, a evo kako i zašto. Hrvati se pojavljuju,  bivaju zarad vlasti i interesa, kao pokršteni arijanci, infiltrirani od Franaka  u interesu pape i pod njihovim su uticajem, što ne odgovara interesima ostalih ilirskih arijanskih banovina. Tako, tumačenja  hrvatskih historičara o ranoj Hrvatskoj kraljevini čija vlast dopire do Raške ne mogu biti ispravna. Ako pogledamo brojnost i kvalitetu gradnje starih gradova, ili kako se pravilno nazivaju gradine, u Bosni, i na osnovu koncentracije pripadnika arijanske vjere u banovini  Bosni, Paganiji, Rami i Zahumlju,  može se doći samo do suprotnog zaključka, a to je da se centar vlasti novonastajućih ilirskih banovina mogao nalaziti samo i isključivo u Bosni. Nove gradine su građene na temeljima starih ilirskih gradova.  Ovdje treba dodati da historiografija kada datira starost gradina kreće od datuma koji se nalaze na poveljama i drugim dokumentima što daje pogrešan utisak  o stvarnoj starosti građevina. Tako se dobiva utisak da su one građene u srednjem vijeku što ne mora biti tačno; (i često, kao što znamo na primjeru naših srednjovjekovnih bosanskih gradina, nije tačno).  Pored ovoga, kulturološka i vjerska  autohtonost ilirskog stanovništva u odnosu na okruženje koje je tokom smjene različitih carstava mjenjalo svoju strukturu, je stvarala preduslov za samostalnu organizaciju vlasti. Tek nekoliko stotina godina poslije, stvaranjem i objedinjavanjem teritorija pod bosansku upravu vlast se očituje u tituli bana, a poslije kralja Tvrtka, od rijeke Cetine do rijeke Drine, od rijeke Save do Jadranskog mora.

Pored  ovih činjenica ovdje je potrebno zapaziti  razvoj i uticaj arijanstva koje je od svog zasnuća sa Gotima (250. – 550. n.e.), našlo plodno tlo među autohtonim ilirskim stanovništvom. Iako se Arijanska crkva u Bosni nalazila pod različitim pritiscima i svjetonazorima ona se održala  i postala kamen temeljac za  buduću Crkvu Bosansku (ili Bosansku hižu). Na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine do sad je pronađeno preko  pedesetak arijanskih vjerskih objekata koji su iz različitih razloga, (u pravilu su tu vjerski i politički motivi i interesi uvijek u “igri), nazvane  ranokrščanskim bazilikama. Znači, simbioza svih ovih elemanata, plus jak ekonomski i trgovinski interes, vodila je pojavi zajedničkog duha (svijesti, mišljenja) tih ljudi kao polazišta za tvorbu  države, koja se uprkos mnogim žrtvama i razaranjima uspješno odupirala svim nedaćama i neprijateljima.

U rečenom ljetopisu Teofan zapisuje:”Ako bi umro ban bilo koje od ovih sedam slavenskih pokrajina-banovina bez sinova, onda bi njegovo upražnjeno mjesto-bana biralo ovih sedam banova , tj. ban hrvatski – prvi birač, ban bosanski – drugi, ban slavonski – treći, ban požeški – četvrti, ban podramski – peti, ban arbanaški – šesti i ban sremski – sedmi birač. Dakle, u Teofanovom ljetopisu se nalazi prvi pisani spomen Bosne gdje je spomenuta riječ bosanski, kao pridjev, a radi se o banovini Bosni.

Spomenutih sedam banova su suvereni u svojim banovinama i udruženi u jednu geopolitičku zajednicu; kada se ukaže potreba, (npr. neki od banova ostao bez djece), oni biraju jednog od tih sedam banova, ali po potrebi biraju i kana-bana zajednice ovih sedam banovina.

Teofan ne pominje banovine u kojima je najviše sadržano autohtono stanovništvo koje nije bilo u tolikoj mjeri miješano sa novopridošlim Avarima i Slavenima, a  to su banovina  Zahumlje, Travunija, Neretvanska banovina, Paganiju, KonavleOve su banovine,  sa banovinom Bosnom, glavni nosioci političkog, kulturnog , religijskog (arijanskog)  naslijeđa Ilira i Gota čiji je etnički, genetski trag ostao upravo u području Bosne i Dalmacije.

Pored ove činjenice u historijskim zapisima je uvijek domonantna bosanska trgovačka veza sa Dalmacijom, Dubrovnikom i prekomorskim zemljama, što je u to vrijeme Bizant i zemlje Magreba. Tako možemo postaviti tezu da se u to vrijeme vodila politika pokušaja asimilacije i razbijanja teritorija na kojima je bilo tvrdo zastupljeno Arijanstvo, pa se područja sa čvrstim ilirskim naslijeđem nastoje vezati za nametnute drušvene kaste kršćanskih Horvata i Suurba i banovine u kojima su oni vladali.   Prema našem mišljenju, to su razlozi (dakle vjerski i politički interes) zašto Teofan, nasuprot činjenicama (koje je vjerovatno poznavao), zemlju Bosnu pripisuje Hrvatskom kraljevstvu. Kako historijske činjenice govore jedno, a zapisi historičara drugo, od Teofana ćemo uzeti, kao važnu činjenicu, da on pominje Bosnu u svom ljetopisu koji je nastao u Konstantinopolju između 760. g. i 818. g.

Treći pomen banovine Bosne je kasnijeg datuma a veže se za  imperatora Konstantina Porfirogenta VII., koji je sastavio „De administrando imperio“ („O upravljanju carstvom“), između 948. i 952. godine; (original ne postoji, nego se u prepisima djelo prenosilo u vremenu, a prvi štampani primjerak je tek is 1611. g., Holandija). Za nas su u tom djelu najinteresantniji podatci u poglavljima 29-36, koji govore o historiji jugoistoka Evrope do njegovog vremena (vremena pisca, cara Konstantina Porfirigenta).

I u ovom djelu se nalazi spomen Bosne (u pisanoj formi) i njeni naseljeni gradovi, parafrazirano: “… a u Bosni se nalaze dva grada Katera i Desnik”. Grad Katera je najvjerovatnije mjesto Kotarac iznad Butmira /Ilidža/, Sarajevo, a Desnik je kod Kaknja. U Kotorcu se i danas nalezi ruina (razvalina ostatci gradine), koja svjedoči o burnoj historiji Bosne.

Preciznije kazano, Porfirogenitov pomen Bosne bi bio drugi, koji njeno postojanje veže za srednji vijek, dok Teofanov pomen ide još dalje u prošlost – do u kasnu antiku. Strabonov pomen Bassanie (Bosne) ostaje tako najstariji. Što se tiče naredna dva rečena izvora koja pominju Bosnu, onaj Teofana i onaj Porfirogenitov, koliko god da se njihovi podaci nalaze pod sumnjom arheologa, historičara i antropologa, ipak su to nezaobilazne činjenice, koje govore o Bosni kao samostalnoj društveno političkoj organizaciji.

Dakle, uzimajući u obzir, da mnoištvo savremenih historičara, sumnjaju u validnost Porfirogentovih navoda, mi ćemo, kao i u slučaju Teofana, uzeti činjenicu da Porfirogent pominje malu zemlju po imenu „Bosona“. Najvjerovatnije promjene i ubacivanja savremenih znanja u njegovo djelo  „O upravljnju carstvom“ su nastale u  poznatim prepisima s kraja 11. vijeka koji je naručio bizantski car suvladar, car Jovan Duka (1059 – 1088), a prepis je uradio njegov sekretar Mihailo. Bizantsko carsvo je padom pod Turski sultanat (maj 1453.) propalo. U vrtlogu historije, ovo književno djelo je nekim čudom sačuvano, kao prepis. Naredni prepis ovog djela sačinio je Grk po imenu Antonios Eparhus (1491.–1571.)

Duvanjski sabor

Priča o Duvanjskom saboru smještena je u vrijeme dok su Bosna i Dalmacija bile okružene s dva velika carstva, Bizant i Franačko carstvo koje je bilo pod uticajem Rima i Pape. Apsurdno je vjerovati da su Franci, iako moćni, imali namjeru voditi iscrpljujuće ratove protiv Bizanta, jer su arapska osvajanja Španije, Sredozemlja, priobalnih djelova Jadranskog mora i  juga Italije bila u punom zamahu. Franci su bili prezauzeti ratom sa germanskim Sasima i nadolazećim Arapima sa juga Španije. Bizantsko carstvo je na istoku  bilo zauzeto ratovima sa Bugarima i Perzijom. Ono što je moglo biti u interesu Franaka i rimskog pape, jeste određeni uticaj na području Ilirije. To su mogli ostvariti samo mirnim putem preko Crkve i pokušaja pokrštavanja domaćeg arijanskog stanovnistva. U tom smislu izmišljeni su i falsificirani mnogi podaci koji su prepisivani kroz historiju, pa tako  „Duvanjski sabor“ ,  „Hrvatska kronika“ i „Ljetopis popa Dukljanina“.   

Tibor Živković (Gesta regum Sclavorum, tom II, Istorijski institut & Manastir Ostrog, Beograd, 2009., str. 33.)  polazi od utemeljene premise da srednjovjekovna historijska djela uvijek imaju nekog naručioca iz redova visokih ličnosti, mahom vladara, te veli: „Istorija u srednjem veku nije samo literarno delo, već, češće, političko oruđe. U izmišljenim genealogijama, događajima i delima, neko može da slavi jednu dinastiju ili plemićku porodicu, a unizi ili loše prikaže protivničku. Srednjovekovni pisac jedne istorije ne ispituje šta je istina, već šta je on mislio da je istina, odnosno šta je poželjna istina za njega ili naručioca njegovog dela.“

Dr Luka Jelić  u analizi pod nazivom „Duvanjski sabor“ navodi i pokazuje prepletanje i vezu između Ljetopisa Popa Dukljanina, Hrvatske kronike i Duvanjskog sabora. Ovi spisi nastaju po nekoliko vjekova jedan iza drugog, a da se o samom izvoru „Hrvatskoj kronici“, ne poznaje ni autor, a ni vrijeme nastanka. Bez daljneg ulaska u sam tekst da se pretpostaviti da se ovdje radi o izmišljenoj, u velikom djelu lažnim dokumentima potkrepljenoj historiji, nastaloj iz potrebe da slavi jedno, a vrši negacija drugog. U ovom slučaju negirane bi bile Ilirske banovine nastale u vrijeme Avarskog carstva, a veličano hrvatsko kraljevstvo koje nastoji zaokružiti i pokrstiti centar Ilirije i samostalne banovine nastale na teritoriju današnje Bosne, Hercegovine i Dalmacije. Sa druge strane je „Ljetopis Popa Dukljanjina“ kojim se nastoji dati politička važnost dukljanskoj vladarskoj dinastiji u nastojanju da se opravdaju pretenzije dukljanske crkve. Pri tom, sadržaji ovih prepiski i nadopuna dokumenata sežu upravo u period naseljavanja arijanskih Gota na na naše prostore i raspada avarskog carstva.

 Historičar Muhamed Hadžijahić  u raspravi o Vjerodostojnosti Sabora na Duvanjskom polju navodi: “Ferdo Šišić, Milorad Medini i Vladimir Mošin su najzaslužniji za osvjetljavanje  naučnih dilema koje ovaj ljetopis izaziva. Govoreći o izvorima kojima se Pop Dukljanin služi navodi falsificiranu bulu pape Kaliksta II (1119-1124) koju je doslovce prepisao, nabrajajući doslovce tobožnje sufraganske crkve barske nadbiskupije na Duvanjskom saboru.“

Kako je 1142. g. izgubljena arhepiskopija, nastojalo se učiniti sve da se ona povrati i u korist svoje teze, taj isti barski i dubrovački klir se ne libi falsifikovati pravne isprave, jednih protiv drugih. Falsificirana je papska bula, pa su je čak drsko nosili pred papu da bi dokazali kako je Dukljanska mitropolija osnovana zajedno sa obnovljenom salonitansko-splitskom još u ono drevno doba, kad su doseljeni Slaveni primili sveti krst, i to tako, kao da su obje mitropolije osnovane privolom papinom i carevom (iz Carigrada). U ovom procesu su korištene i lažne bule Aleksandra II i Kaliksa II, kako bi dubrovačka biskupija pripala Splitu, a sve ostale biskupije Baru. 

Kako je falsificirana papska bula bila korištena za ostvarenja političkih ciljeva, tako se i svi dokumenti nepoznatih autora i koji nemaju datum nastanka, kao što je spis koji govori o Duvanjskom saboru, sa sigurnošću mogu tretirati falsifikatima nastalim za ostvarenje određenih ciljeva.

Duvanjski sabor (920. g.), po svom sadržaju, indirektno definira granice između Istočnog i Zapadnog carstva, a na njihovoj liniji razgraničenja nastoji da instalira „Kraljevstvo Hrvata“, koje u tom ranom srednjem vijeku nije postojalo. Navodi se da na poziv kralja Petra Krešimira na Duvanjski sabor dolaze predstavnici iz Rima; papa Stjepan šalje kardinala Honorija i svoje mudre ljude, a car Mihailo na Sabor šalje Lea i Ivana sa svojom pratnjom. Kralj s kardinalima ih časno dočeka.  Ovdje ćemo se zadržati kako bismo u razmatranje uzeli Kraljevstvo Hrvata koje se pominje.

Ajnhardova „Franačka hronika“ (Popis događaja  u franačkom carstvu u  8 i 9 vijeku), navodi da Suurbi (Srbi) 789. god. ulaze u savez sa Francima i priključuju se franačkom napadu na Avare 791. god., u južnom toku Dunava. lat.“Fuerunt etiam Sclavi eum eo, quorum vokabula sunt Suurbi“ ; Ger. Es gab auch mit ihm die Slawen, deren Namen Suurbi sind)

Da bi došlo do osnivanja i održavanja pravno validnog sabora u Duvnu, sa takvom političkom važnošču, potrebno je predhodno da se stvori politička i vojna moć, nadasve  pristanak ostalih vladara, banova, za ulazak u sastav kraljevstva Hrvata. Zato ćemo analizirati pojavu, i realne mogućnosti tadašnjih Hrvata za takav vojno-politički uspon.

Do sad smo čuli mnoge teorije o porijeklu Hrvata, od teorije da oni dolaze sa područja Irana, Poljske te da su živjeli na cijelom podrućju sjeverne i istočne Europe. Austrijski historičar Walater Pohl je iznio jednu arheološki nedokazivu, ali ipak u modernoj historiografiji uvjerljivu tezu o ulozi i postanku Hrvata.  Pohl smatra da su Hrvati bili društvena, a ne etnička skupina čiji se toponimi s hrvatskim imenima nalaze na granicama, periferijama avarskog kaganata. Smatra se da se kao narod formiraju na području Hrvatske tek u IX vijeku i da  nisu postojali prije IX vijeka.

Kada je Karlo Veliki bio u vojnim pohodima protiv Avara, „Franački anali“ u godini 796.  pominju istaknutog vojskovođu, slavenskog porijekla Vojnomira,  kao saveznika u borbi protiv Avara i Bizanta. Ovaj predvodnik može biti iz Istre, Slovenije ili Austrije.  Ovdje se može reći da Hrvati, pokršteni arijanci, vojna društvena kasta, tek zadobijanjem određenih privilegija od Franaka,  formiraju se kao etnos i stupaju  na historijsku scenu. To je prelaz između VII i IX vijeka, 796. g.,  kada Franci na čelu sa Karlom Velikim ovladavaju  Istrom i zaleđem Liburnije (Lika) u kojima je živjelo domicilno ilirsko stanovništvo i sa avarskim osvajanjima ovih krajeva novopridošli Slaveni.

Mirovnim sporazumom potpisanim u Aachenu, 812. g. franačkoj državi pripale su Istra i područje Liburnije na kopnu, dok su pod vlašću Bizanta ostali gradovi Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor te otoci Krk, Cres, Osor i Rab. „Učvrstivši vlast i ustrojivši upravu na ovom području, Franci su nastavili s procesom pokrštavanja i uspostave crkvene organizacije. S vremenom se ime Hrvata proširilo i na ostale stanovnike te postalo oznakom zemlje njihova naseljavanja”. (Opća i nacionalna enciklopedija“ (LZMK) – Hrvati). Ovdje se pojavljuju indicije da su oni pripadnici vojnog staleža koji postepeno nameću svoj entnički pojam.  Prvi pisani pomen vladara Hrvata je knez Borna koji se u franačkim spisima „Annales regni Francorum“, (Annales Bertiniani) javlja kao vladar 818. g. Borna je kao franački vazal došao u Paderborn (Njemačka, Nordrhein-Westfalen) i iskazao lojalnost franačkom kralju Ludwigu Pobožnom.

Iako je fra. Andrija Kačić Miošićporijeklom od banske porodice Kačić iz Neretvanske banovone ( u nekoliko napisa se doživljava Bošnjaninom), živio skoro milenijum nako opisanih događaja, oslanjajući se na prethodne pisne izvore, u knjizi „Razgovor ugodni naroda slovinskoga“ 1756. g. u svom pomenu kneza Borne piše sljedeće: „Na 819. god.  bišće u ovo vrime kragl Dalmatinski imemom Borna, koji podiže vojsku na Gliutovida (Ljudevit)  Bana od Slavonije, pobiše segnime kod vode kuppe, i bih pridobiven od Bana Gliutovida (Ljudevita). Na 820. god.  Udarisce Satrii strane siilne vojske czesara Ludovika na Bana Gliutovida, i nemoguchmu niscta ucciniti, Sramotnise natragh povratisce, a mnoghii od Banovacza bihu possiceni. Na 827. god. Dalmatini Slovinezi odbaczische Rimsko i czarrigradsko Vladagnie. Na 829. god. u Dalmaczii i Arvatskoj zemgli Kraglievaje Tomislav.

Franački izvori Bornu pominju kao kneza Gačana (dux Guduscanorum) 818., dux Dalmatiae 819. i dux Dalmatiae atque Liburniae 821., vjerovatno iz interesa Franaka da polažu pravo na te ilirske banovine, iako je Borna bio samo plemenski knez (dux). Godine 818. nije pristupio pokretu kneza Ljudevita, nego se kao franački vazal s njime sukobio na Kupi. Tu je na Borninu stranu prešao Ljudevitov tast Dragomuž, ali su ga napustili njegovi Gačani pa je bio poražen. Ubrzo je opet skupio vojsku i pod svoju vlast vratio odmetnute Gačane. Početkom 820. izvijestio je cara o svojim uspjesima i iste godine išao u Aachen, gdje se dogovaralo o načinu borbe protiv kneza Ljudevita. Po povratku umire, po jednima prirodnom, a po drugima nasilnom smrću. Prema tome, dux Borna je prvi knez na hrvatskom prostoru čije je ime zapisano.

Kako pitanje granica između bizantske Dalmacije i hrvatskoga kneževskog područja nije bilo riješeno Aachenskim mirom 812., Borna prihvaća vlast Franaka, što djelomično objašnjava i njegovo kasnije suprotstavljanje Ljudevitu, koji je uživao podršku Bizanta. Međutim, da vlast velikih sila nad kneževinom nije bila učvršćena vidimo iz podatka da 827. g. Banovina Dalmacija odbacuju rimsku i carigradsku (constantinopoljsku) vlast, a takva situacija je bila i u banovini Bosni.  Jedan razlog je arijanstvo i narodna pripadnost arijanskom učenju. Ovo će biti uočljivo kroz buduće vijekove. Iako su Rim i Crkva nastojali pokrstiti dalmatinsko stanovništvo, u tome nisu imali velikog uspijeha.

Tako je prostor na kojem su živjela ilirska plemena Delmati, Liburni i Japodi, kasnije oblasti Dalmacija, Liburnija i Lika, koja je obuhvatala prostor od Velebita do Cetine, od strane pape kao i Neretvanska banovina, prozvana heretičkom i zbog krivovjerja bila nazvana Paganijom.

Jako je važo podvući razliku i razjasniti pojam Dalmacije u procesu destrukcije drevne (rimske) Ilirije, u novom vremenu nastanka novih država (ili političkih tvorbi koje danas prepoznajemo državama) na europskom tlu, pa tako  i  nastanka ilirskih banovina.

Kao što smo u već vidjeli, knez Borna je bio knez Gačana (dux Guduscanorum) 818., dux Dalmatiae 819. i dux Dalmatiae atque Liburniae 821. Pod dux Dalamcije, spadala je Dalmacija tj. teritorija Liburnije i Like, dakle srednja Dalmacija, području između rijeka Krke i Cetine, (koje jesu nasljednice kulture i historije ilirskog plemena Delmati čiji je centar bio u gadu Delminiju/ Duvno u Duvanjskom polju i Japoda čiji je centar bio Metula /Ripač kod Bihaća). Radi ispravnog uvida, ne smije se izostaviti činjenica da čak i ranije od 781. g. se u južnoj Dalmaciji formira Neretvanska banovina (781.- 1287.), koja je gotovo kroz cijelu historiju iz  Omiša djelovala samostalno, kao ilirsko-dalmatinska banovina, od svog osnutka sve do starosjedilačke pomorske dinastije Kadžiki, čije je ime slavenizirano u Kačiće.  Prema nekim autorima pleme Kačića potječe iz Bosne, a Dubrovački historičar Lukarević pominje oca dvojice Kačića kao „sina Saracenova”(tj. sina arapova). Bogdan Kačić, kao posljednji neretvanski ban je 1287. godine od Mlečana i Ugara, biva vojno prisiljen podpisati predaju svoje teritorije ugarskoj dinastiji Anžuvinaca. Tek od momenta navodnog podpisivanja „Pacti conventi“ (koji je nepostojeći dokument o ugarsko-hrvatskom kraljevstvu). Neretvanska banovina i Kačići ulaze u vazalski odnos kao i hrvatska banovina koja je još 1102.  pala pod ugarsku krunu; (vidi Historia Salonitana Maior, Tome Arhiđakona iz 1387. godine). Neretvani su  bili sljedbenici arijanstva i vatrene pristalice Crkve Bosanske. Pokušavali su se upletati u unutrašnje prilike u Bosni, a prijateljski su se iskazali 1222. g. kada su spriječili inkvizicijski pohod na Bosnu. Istovremeno, uz proces osamostaljivanja ilirskih banovina i u Bosni, centru nekadašnjeg Ilirika, dolazi do formiranja banovine Bosne koja u ovom kasnijem periodu potpisuje sporazum i pristupa u savez sa ugarskom kraljem Beliom pod uvjetom da sami biraju svoga bana kojeg će potvrditi ugarski kralj. Ovo se događa u godini 1059.

U ovim događajima nema pomena o hrvatskim kraljevima koji se Duvanjskim saborom žele inkomponirati na prostor bosanske, neretvanske i banovine Travunije. U ljetopisu Nikole Lašvanina jasno se uočava diferencijacija između Dalmatinske i Hrvatske banovine.

Obzirom da se historiografija bavila pitanjem Duvanjskog sabora, usljed nepostojanja historijskih izvora i zapisa izuzev plagijata i lažnih zapisa i prepiski, nikada ovo pitanje nije razjašnjeno osim nekih neutemeljenih tvrdnji o Hrvatskom kraljevstvu i Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj.  Pojmovi Bijela i Crvena Hrvatska, nemaju nikakvo dublje, niti važnije značajnije, osim da se bojama  na karti određivalo geografsko područje življenja jednog naroda.

Najpoznatiji izvor i historijskii spomenik koji govori o Crvenoj Hrvatskoj jeste „Ljetopis popa Dukljanina“ iz XII vijeka. Taj ljetopis spominje Crvenu Hrvatsku kao posebnu samostalnu državu s određenim granicama i unutarnjim uređenjem. Pri tome se pop Dukljanin pozvao na nekoliko izvora kojima se služio, ali on te rukopise ne određuje pobliže, izuzev jedan pod nazivom „Metodos“, koji je također nepostojeći. Dakle, spregu političko- vjerskih interesa, nastojao je riješiti pop Dukljanin (inače, katolički svećenik i, kako mu sam prefik kazuje, iz Duklje), koji po narudžbi dukljanske vlastele u svom ljetopisu iznosi neke falsificirane podatke koji bi trebali da posluže naručiocima (dukljanskoj vlasteli) pri povratu izgubljene arhepiskopije. … Po njegovim navodima Crvena Hrvatska je prethodila Duklji, ona je prethodnica Zete, a Zeta je prethodnica Crne Gore.

Generalno, može se zaključiti da je cjelokupna rana povijest hrvatske države, zbir falsifikata, krivotvorina i izmišljene povijesti, koja nema nikakvo historijsko ni arheološko utemeljenje, a uglavnom na račun Bosne i ostalih ilirskih banovina.


Literatura: 

  • Muhamed Hadžijahić – Bosna u IX I X vijeku, Preporod 2004
  • Stjepan Krizin Sakać D. J.    Pravo značenje naziva „bijela” i „crvena” Hrvatska
  • Čakmak, Barbara ; Bizantsko-Karolinški utjecaj na području Hrvatske; University of Zagreb, University of Zagreb, Faculty of Humanities and Social Sciences / Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:131:090668
  • Stjepan Antoljak: Borna
  • Prof.dr.Esad Kurtović Evelina Mihaljević  UNIVERZITET U SARAJEVU FILOZOFSKI FAKULTET  ODSJEK ZA HISTORIJU: Ljudevit Posavski
  • Đurđević, Josip; Karlo Veliki – ujedinitelj Europe
  • Aleksandar Radoman;  Ko je naručilac dukljaninova kraljevstva slovena?
  • Wikipedia;  Liburnija
  • Tibor Živković (Gesta regum Sclavorum, tom II, Istorijski institut &Manastir Ostrog, Beograd, 2009, str. 33.) 
  • Muhamed Hadžijahić:  O vjerodostojnosti Sabora na Duvanjskom polju , ANUBiH
  • Fra. Andrija Kačić Miošić: „Razgovor ugodni naroda slovinskoga“ 1756g.
  • Ajnhardovi Franački Anali   
  • Ljetopis Nikole Lašvanina , 1750 g.

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Back to top button