Živio je u okruženju trešanja, darivao ih djeci, odraslima, putnicima namjernicima, prolaznicima…, pa da ga se prisjetimo.
Bo je skroman, volio svoj Čavnik iznad svega, od njega se teška srca, samo ako je morao, ali veoma rijetko odvajao.
Volio je ljude, posebno djecu, za koju je uvijek imao lijepu i toplu riječ, nerijetko i neki poklon, igračku iz svoje radionice ili svježe ubranu voćku, sa stabla samo otrgnutu…
Nedostaje svima u sokaku. Nema više ko opravljati: motorne pile, motokultivatore, stare televizore, usisivače…, nema ko drške (držala) za sjekire, lopate, krampove, metle…, praviti, ugrađivati, nema ko oklagije i sofre izrađivati.
Utihnulo je u sokaku, nema zvukova hoblerica, bušilica, motorki, dječije graje…
Volio je život, živio ga je na svoj, prirodan način, baš onako kakav je i sam bio, uživao u njemu onako kako to samo boemi znaju.
Nažalost, napustio nas je prije vremena, otišao je tiho, nečujno, upravo onako kako je i živio.
Laka ti crna bosanska zemlja Vajta.