Tradicija. običaji, starineVijesti

ZOROM SE RANILO, MNOGO SE RADILO ALI SE UVIJEK VESELO BILO…

Danas je znatno drugačije i vrlo rijetki su primjeri, kao na ovoj fotografiji u prilogu ispod, koja je novijeg datuma (nastala ovih dana), kadada se komššije, težaci, uzajamno pomažu, a naslovnu da ne pominjemo.

U prošlosti većina poljoprvrednih poslova obavljana je ručno, bez upotrebe mehanizacije, a među najzahtjevnije svakako je, uz žetvu pšenice, bilo kopanje ili okopavanje kukuruza i graha.

Okopavanja kukuruza i graha, od izbijanja izdanaka do dostizanja stadija u kojem korov i trava nisu mogli nauditi njihovom daljnjem rastu i sazrijevanju, najčće se obavljalo u nekoliko navrata, narodnim žargonom rečeno i poznatije kao: okopavanje u prvu i drugu ruku, a ponekad je bilo neophodno i okopavanje u treću ruku (ovisno o godini).

Prije okopavanja valjalo je obaviti neke predradnje kako bi oruđe – “motike” za obavljanje ove vrste djelatnosti bile u potpunosti spremne. Domaćin je kalio, klepao i oštrio “motike” te ih nasađivao na podesna drvene drške – držale.

Kopači, čiji broj je ovisio o veličini parcele zasijane kukuruzom, zorom su ranili, a tek predveče, po zalasku sunca, sa njiva su se vraćali.

Posebno karakteristično, a što je bilo neizostavno i neka vrsta okrepe koja je pratila težak i naporan rad, te ga činila podnošljivijim, jeste pjesma vrijednih djevojaka – kopača, te šaljivi razgovori i pošalice koje su u drugi plan odagnavale težinu posla.

Pjesme, najčešće ljubavne, a ponekad i satirične kako bi ismijali gazdu ako nije bio dobar domaćin, gromoglasno su se orile uz kratko zasjedanje djevojaka nakon svakog okopanog reda.

Evo nekih od najčešćih, pa i onih komičnin, stihova:

Umorna sam tuđe kopajući,
A još više dragog čekajući.

Još od rada nije umro niko,
Pa nećemo ni mi moja diko.

Pomrčina pala je na granje,
Živa zgoda za ašikovanje.

Bijela ruža naljepše miriše
Uvijek neko za nekim uzdiše.

Niko ne zna što su muke gorke
Na rastanku momka i djevojke.

Najeli se patlidžanske čorbe,
Povješali trbuhe ko torbe.

I tako iz dana u dan do okončanja sezone okopavanja: zorom se ranilo, mnogo se radilo, ali uz pjesmu, slogu i zajedništvo, uvijek se veselo i zadovoljno bilo.

Vikici.net

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Back to top button