Nekad, danas veoma rijetko, jedino u brdovitim krajevima gdje je pristup kombajnima i drugoj savremenoj mehanizaciji otežan ili potpuno onemogućen, prikupljanje i uklanjanje dozrelih žitarica sa polja obavljalo se u dvije faze, a obadvije su iziziskivale izuzetan trud i napor.
-U prvoj fazi valjalo je ručno, pomoću primitivnog oruđa za rad – srpova, požnjeti pšenicu ili drugu sazrelu žitaricu. Žetvu je najčešće obavljalo nekoliko žetelica, u nekim slučajevima i na desetine njih, čiji broj je ovisio o veličini žitnog posjeda, kao i o imovnom stanju domaćina, vlasnika žitnice za kojeg su se obavljali radovi. Požnjeveno žito, vezano u male snopove, odmah se transportovalo konjskom zapregom u dvorište domaćina na posebno pripremljeno mjesto, tzv. harman, slagalo se na kupe oko drvenog kolja – “dilo” se, da bi tu čekalo 2. fazu, završni čin, dolazak konja za vršidbu, ili “dreša” – vršalice, što je znalo potrajati nekoliko dana, pa i sedmica.
-Druga faza – vršenje ili mašinanje obavljalo se pomoću vršalica tzv. “drešova” koje je u početku pokretala mašina na parni pogon, a kasnije, razvojem tehnologije, stabilni motori na dizel ili benzin.
I u drugoj fazi trebalo je angažovati mnogo radne snage koja je posluživala dreš, pospremala ovršeno žito i odmah nusprodukt vršenja – slamu, također pospremala na određeno mjesto kako bi dvorište iza završenih radova ostalo u potpunosti čisto.
Dreš nije bi samopokretljiv, obično je na mjesto radova bio transportovan volovskom ili konjskom zapregom, kasnije i traktorima.
U vrijeme dok još ni vršalice i drešovi nisu postojali, druga faza se obavljala pomoću para konja, koji su vršidbu obavljali gazeći kopitom razastrte razvezane snopove žita, krećući se u krug oko fiksiranog stožera – stožine.
Razvojem tehnologije i dolaskom savremene poljoprivredne mehanizacije, među kojom i kombajna, navedeni primitivni metod žetve i vršidbe gotovo da je pao u zaborav. Kombajn kompletan proces žetve i vršidbe parcele od 1 hektara obavi za sat, dva, vremena, dok bi za isti posao nekad trebalo par dana i desetine žetelica.
Ostaje nam da se sjećamo teškog rada ali isto tako i lijepih vremena kada smo se više uz rad družili, jer za obavljanje poslova uvijek je bilo neophodno angažovati mnogo radnika, kada smo svi bili zadovoljniji, sretniji i veseliji.
ŽETALAČKA
Žetvu žela ljepota djevojka
Zlatnom rukom i srebrnim srpom.
Kad je bilo oko pola dana,
Zapjevala ljepota djevojka:
“Ko bi meni snoplje povezao,
Dala bi mu moje bijelo lice.
Ko li bi mi vodice donijeo,
Dala bi mu moje čarne oči.
A ko bi mi hladak načinio,
Ja bi njemu vjerna ljuba bila”.
Ona misli niko je ne sluša;
Slušao je ovčar kod ovaca:
Rogozom joj snoplje povezao,
Od lijeske joj hladak načinio,
I donio hlađane vodice;
Pak besjedi ljepoti djevojci:
“Daj, devojko, što si obećala!”
Al’ devojka polukava bila,
Pak se onda mlada odgovara:
Id’ odatle, mladi čobanine!
Ako si mi snoplje povezao,
Tvoje ovce po strnjištu pasu.
Ako si mi vode donijeo,
I ti si se hlađane napio.
Ako si mi hladak načinio,
I ti si se pod njim odmarao.”
