SJEĆANJE NA BREZE
Nažalost, više ne stoje na svom mjestu, ne prkose vremenu niti prostoru.
Bile su neka vrsta simbola po kojem se prepoznavao Čavnik i Vikići.
Nekad, vidljive sa svih strana svijeta, iz velikih daljina, sa velikih visina, u ljeto, u jesen, zimi, mada u proljeće najljepše i najupečatljivije.
Bile su dio našeg djetinjstva,
Ogledalo i ljepota Čavnika kojeg više nema, a i odradile su svoje. Sarost ni njih nije poštedjela, tako da je i pri najblažem povjetarcu bilo malo rizično prolaziti putem pored njih. Dotrajala trula grana u svakom trenutku mogla je pasti prolazniku na glavu ili na auto. S pravom su otišle u zasluženu penziju.
Neka sada vjetrovi povijaju, miluju i lome grane nekih drugih stabala i krošanja.
Otišle su, ostala su samo naša sjećanja i fotografije kao uspomene na njih i jedno divno vrijeme.
