Danas se navršava godina dana otkako nas je napustio legendarni pjevač narodne muzike Halid Bešlić. Godina dana je prošla, a čini se kao da je njegov glas još uvijek tu – u pjesmama koje odzvanjaju kafanama, domovima, automobilima i srcima ljudi širom Balkana.
Za Halidom nije tugovao samo jedan grad, jedna država ili jedan narod. Za njim je plakao cijeli region, cijela bivša Jugoslavija. Plakali su Bosanci i Hercegovci, Srbi, Hrvati, Crnogorci, Makedonci, Slovenci i svi oni kojima je njegova pjesma barem jednom dotakla dušu.
Halid je bio mnogo više od pjevača. Bio je čovjek koji je spajao ljude.
U vremenima kada su se među ljudima gradili zidovi, Halid je gradio mostove. Nije gledao ko je koje vjere, nacije ili porijekla. Za njega je čovjek bio – čovjek. Njegova vrata bila su otvorena svima, a njegova pjesma pripadala je svima.
Bio je poznat kao veliki humanista i čovjek koji je pomagao drugima, često bez velike pompe i bez potrebe da se o njegovoj dobroti govori. Upravo zbog toga ljudi su ga cijenili još više. Imao je ono nešto rijetko i dragocjeno – ljudskost koja se nije mogla odglumiti.
Njegove pjesme govorile su o ljubavi, čežnji, rastancima, životu i ljudskim sudbinama. U njima su se pronalazile generacije. Pjevali su ih ljudi različitih imena, vjera i zastava. Kada bi Halid zapjevao, razlike bi na trenutak nestajale. Ostajala bi samo emocija.
I možda je upravo u tome bila njegova najveća snaga.
Halid Bešlić nije samo pjevao ljudima – on ih je povezivao.
U njegovom glasu bilo je nečega što je podsjećalo na neka druga vremena, kada se više gledalo ko je kakav čovjek nego kojoj grupi pripada. Zato je njegov odlazak toliko zabolio. Nije otišao samo veliki pjevač. Otišao je jedan od onih rijetkih ljudi koji su svojim postojanjem dokazivali da se poštovanje, ljubav i dobrota ne dijele po nacionalnosti i vjeri.
Godinu dana kasnije, pjesme ostaju.
Ostaju uspomene, koncerti, susreti, anegdote i riječi onih koji su ga poznavali. Ostaje njegov glas, koji će još dugo putovati od grada do grada i od generacije do generacije.
A ostaje i ono najvažnije – trag koji je ostavio među ljudima.
Halid je za života pjevao o ljubavi, a živio je tako da je ljudima pokazivao kako se ljubav i poštovanje trebaju pružati drugima.
Zato ga danas ne pamte samo oni koji su slušali njegovu muziku.
Pamte ga ljudi.
I možda je upravo to najveća potvrda veličine jednog čovjeka.
Godina je prošla, Halida nema među nama, ali njegove pjesme i ono što je predstavljao i dalje žive.
Neka mu je lak svaki grumen zemlje bosanske i hvala za sve mostove koje je svojim glasom, dobrotom i ljudskošću izgradio među ljudima.
