Kako bolan nema Bosne?
Ima je, itekako je ima.
Ima je u onom zagrljaju poslije utakmice. Ima je u rukama Tarika Muharemovića, Jove Lukića i Nikole Katića. Ima je u dresu koji nose različiti ljudi, različitih životnih puteva, različitih imena i prezimena, ali sa istim grbom na srcu.
Sinoć je u Bukureštu reprezentacija Bosne i Hercegovine odigrala utakmicu koja se ne pamti samo po rezultatu. Pamti se po karakteru. Po borbenosti. Po zajedništvu. Po onom osjećaju kada shvatiš da iza svih naših razlika postoji nešto što nas može okupiti – Zmajevi.
Rumunija je pala rezultatom 4:2, a Bosna i Hercegovina je pokazala da na terenu može biti upravo ono što svi želimo da bude: hrabra, složna i svoja.
A posebno je lijepa slika večeri ona nakon posljednjeg sudijskog zvižduka.
Tarik Muharemović, Jovo Lukić i Nikola Katić u zagrljaju.
Tri čovjeka. Tri različita životna puta. Jedan dres.
Tarik, rođen u Ljubljani, sinoć je bio jedan od junaka pobjede. U 19. minuti, nakon ubačaja Ivana Bašića, najviše je skočio i pogodio za 2:0.
Jovo Lukić, rođen u Šapcu, ušao je u drugom poluvremenu i dobio priliku da doprinese velikoj pobjedi.
A Nikola Katić, momak iz Ljubuškog, još jednom je čvrsto stao u posljednju liniju Zmajeva.
I onda – zagrljaj.
Bez pitanja ko je odakle.
Bez pitanja kako se ko zove.
Bez podjela.
Samo Bosna i Hercegovina.
Možda je upravo zato ta fotografija vrednija od hiljadu riječi. Jer reprezentacija nije samo jedanaest igrača na terenu. Reprezentacija je ideja. Ideja da različiti ljudi mogu stati pod isti grb i zajedno pjevati istu himnu.
I zato, kada neko kaže: „Nema Bosne?“
Treba mu samo pokazati tu sliku.
Pokazati Muharemovića, Lukića i Katića.
Pokazati svlačionicu.
Pokazati četiri lopte u mreži Rumunije.
Pokazati Zmajeve kako zajedno slave.
Jer Bosna nije nestala.
Bosna je sinoć trčala Bukureštom.
Bosna je skakala nakon golova.
Bosna je čuvala svoj gol.
Bosna je zabijala.
I na kraju, Bosna je zagrlila samu sebe.
Kako bolan nema Bosne?
Ima je.
Ima je dok god ima ovakvih zagrljaja.
Ima je dok god različita imena zajedno nose isti grb.
Ima je dok god se nakon velike pobjede ne pita ko je čiji i ko je odakle, nego se samo kaže:
„Bravo, Bosno i Hercegovino!“
Sinoćnji Bukurešt zato nije bio samo mjesto jedne fudbalske pobjede.
Bio je podsjetnik da je najljepša Bosna ona koja ne pita ko si – nego ti napravi mjesto pored sebe.i zagrli te.
