HISTORIJAVIJESTI

Lički muslimani: Mnoga prezi­mena u Krajini imaju svoje porijeklo u Lici

Krajiški muslimani nastanjeni oko rijeke Une, te granične rijeke između Bosne i Hrvatske, odnosno između Krajine i Like, jesu većim dijelom ličkoga porijekla. Najveći dokaz tome jesu prezimena koja se nalaze u Lici kao i u Krajini. Mnoga prezi­mena u Krajini imaju svoje ne samo porijeklo u Lici, već se tačno zna i u kojem mjestu.

Oni muslimani lički što vjeru promijeniše, ne učiniše to sa svojim prezimenom, nego se to i danas čuva i s ponosom ističe. Puna je Lika muslimanskih prezimena kao što su : Alagići, Aleškovići, Alići, Alivojvodići, Atlagići, Bakrači, Bašići, Beganovići, Begići, Bešići, Bosnići, Bunići, Cepići, Čaići, Čustovići, Delalići, Dizdarevići, Đulići, Hasančehajići, Kasumovići,  Kozlice (Hurem aga Kozlica jedan od najbogatijih ljudi Like – dajdža Hrnjica Muje), Kumalići, Kurta­gići, Kolakovići, Komići, Muhići, Musići, Mušete, Nemčići, Osma­novići, Šabići, Šerići, Uzunlići itd. Ova se prezimena nalaze je­dnako na Udbini, Ribniku, Gospiću, Gračacu, Buniću, Raduću, Perušiću i Vrhovinama kao i u Kulen Vakufu, Bihaću, Bos. Krupi, Bos. Novom, Prijedoru, Kostajnici, i Dubici.

To sve znaju braća i sa jedne i sa druge strane. Ko to ne vjeruje, neka obiđe Liku pa će se uvjeriti da je to istina, da to nije nikakvo historijsko naga­đanje. Ličani i kao katolici i kao pravoslavni ili kao Hrvati i Srbi vole svoje muslimane. Oni su i danas prema nama prijateljski raspoloženi. Lika je davno ispala iz turskih ruku, ali muslimanu prolazniku kroz lička sela i gradove nije se nikad desila kakva nesreća, kakav napadaj, iako je Lika vazda puna vuka i haj­duka. Siromašni muslimani iz pograničnih bosanskih mjesta idu u Liku sa tovarom na konju i u kolima punim žita, voća ili kakve druge robe i oni to slobodno prodaju po Lici, a da im niko i ne pomisli da rekne “tamo se Turčine”. Ličani istina štuju svoje “Turke”, znaju da su im to jednokrvna braća i mnogi otvoreno priznaju, da su njihovi stari bili muslimani. Krajišnici vole Ličane, a Ličani svoje Krajišnike, jer zaista jedni i drugi pripadaju jednome narodu.

U prošlosti su se tukli i krv prolijevali u službi tuđe ideje, nametnute jednoj i drugoj strani. I Krajina i Lika spadaju zajedno u junačke krajeve, oni imaju istih dodirnih crta u sebi, oni su svi otvorena karaktera. Kad su se bili, junački su se bili, kad se vole, upravo se bratski vole. Nema podvala, Krajina Bihaćka ima zasluga velikih i za ostale muslimane Bosne i Hercegovine, jer je bila bedem kroz nekoliko vjekova, Nije badava narodni pjevač rekao za Krajinu :

“Ovaka je krvava Krajina;
S krvi ručak, a s krvi večera,
Svak krvave žvače zalogaje
Nikad bjela danka za odmorka.”

Naša braća u unutarnjosti Bosne mogla su se mirno razvijati i dizati tekije, džamije, banje, ostavljati vakufe, učiti na istoku visoke škole i zauzimati još više položaje, a Krajina je kroz to vrijeme sama čuvala granicu i krvavila.

Historijska je činjenica vrlo interesantna da su Turci osvo­jili Liku i Krbavu u vremenu od 1514. do 1528. godine, što znači da, je Lika prije došla u turske ruke nego današnja Krajina (bi­haćki okrug). Krajina je još ostala u Hrvatskoj i bila opkoljena sa svih strana turskim tvrđavama. Gradovi krajiški između Une i Vrbasa bili su u rukama hrvatske vlastele: bana Ivana Karlo­vića, knezova Zrinjskih i Frankopana. Vlastela je sve uložila da spasi svoje gradove od turske najezde, ali nije u tom uspjela. I najzad su od 1538. pa do iza 1592. godine pale u turske ruke tadanje hrvatske utvrde; Dubica, Kostajnica, Novi, Stijena, Brekavica, Bušević, Bužim, Cazin, Izačić, Jezersko, Kladuša, Krupa, Mutnik, Ostrožac, Otoka, Peći, Podzvizd, Vranogroč, Ripač, Sokolac, Todorovo (Novi Grad), Tržac i najzad Bihać je pao 1592. godine. Bosnu su osvojili Turci 1463, a Bihać je pao u turske ruke 130 godine poslije pada Bosne.

Iako je Lika ranije došla pod tursku vlast, od 1514-1528. godine, ranije je i otišla iz turskih ruku. Turska je izgubila Liku 1689, što znači da je Lika bila u turskim rukama svega 160 godina. Opće nazadovanje tursko počinje od poraza turske voj­ske pod Bečom 1683. Tri godine poslije toga poraza izgubila je Turska Budim. To se tursko nazadovanje proteže dalje na Po­žegu i Zrinj dok najzad 1689 izgubi Liku i Krbavu, u kojoj ne­stade zadnjeg muslimana, jer je bilo pod silu ; “ili se krsti, ili bježi iz Like” u susjednu Bosnu.

Kako je u Lici glavnu ulogu igrala Udbina u kojoj je pre­ma narodnoj pjesmi stanovao Lički Mustajbeg sa svojim junačkim drugovima to neće biti na odmet ako iznesemo pad Udbine kako to opisuje historik Lopašić u svome djelu “Dva hrvatska junaka”. Na 2. jula 1689. prešla je hrvatska vojska Pločanski klana stigla pred Udbinu i zametnula bitku sa Turcima. U gradu Udbinjskom, dosta čvrstu položajem i zidinama, sabralo se bilo do 500 najsrčanijih ličkih i krbavskih Turaka. Grad bi se bio jedva mogao jurišem zauzeti. U njem je bilo i dovoljno hrane; pa zato uvidjevši da će najlakše grad predobiti, ako opkoljenike izmore žeđom, zatvore sva vrela, iz kojih su Turci vodu dobivali, Turci neprestano puškarahu iz grada. Hrvatska vojska zatvori grad sa svih strana te začepi i zasmrdi vrela oko grada koliko je to bilo više moguće. Već na 17 jula bila na Udbini toliko oskudica vode, da su opkoljeni mijesili kruh pogače samo krvlju zaklane živine.

Toliko je Turke žeda morila, da su bili napokon prisiljeni ponuditi predaju grada”. Padom Udbine, najveće utvrde tadašnjeg vremena, nestade zadnjeg muslimana iz Like, koji se rasijaše po susjednoj Krajini goli bosi, bez ognjišta, bez pare dinara napustivši svoje domove svoje zemlje i svoje blago samo da očuvaju svoju uzvišenu islamsku vjeru. To ih je jedino vodilo da očuvaju vjeru i da dođu u zajednicu sa svojim suvjernicima, pa makar kao goli prosjaci. Bog daje nafaku svome robu, i u toj vjeri ostavili su sve svoje a mnogi braću, sestre i najbliže rođake, samo da spase dušu i obraz, te najveće svetinje svakoga naroda. Oni su se spasili do­laskom u nove krajeve i izliječili su materijalne gubitke novim radom i štednjom. Od tada je prohujalo punih 250 godina i svak se zadovoljio i pomirio svojom sudbinom. Niko nije više dirao jedan u drugoga, jedino je ostala tradicija kod jednih i drugih da su bili jedno i da jedno nisu više.

Dijeli ih vjera. Dijelila ih je dugovremeno i država, pa nisu ni podržavali između sebe nikakvih veza. Mi iz Krajine znamo odakle smo, a i oni u Lici znaju da imaju svojih “rođaka” u Bosni i ništa više.

Kako sam sām potomak ličkih izbjeglica i kako se uvijek kod nas u porodici znalo da smo došli iz Gospića preko Zelinovca u Kulen Vakuf, to je meni konačno bilo suđeno da iz Zagreba ličkom prugom dodem 27. jula 1940. i da vidim Gospić, svoje staro ognjište i da posjetim Aliće. Budačka ulica u Go­spiću ima devet punih kuća sve samih Alića. Većinom su po zanimanju težaci, a ima ih po državnim službama i zanatima, Nikakve sličnosti nisam našao u fizionomiji. Dva i po vijeka učinila su svoje. Dočekali su me srdačno i milo im je bilo što su me vidjeli u svojoj sredini. Sjedili smo u kući Nikole Alića i razgovarali o svemu. On je čuo za nas. Ima mnogo djece i bavi se težaklukom. Ima 80 dana oranja zemlje. Kuća mu je vrlo čista i uredna, a on jako razgovoran i veoma bistar i na­daren čovjek. Mnogo su politički prepatili. Svi su Mačekove pristaše, svi su Hrvati, svi su katolici. Pri sastanku našem sam mislio na historiju i njenu moć djelovanja Upravo ganutljivo smo se oprostili i ponovno jedan drugom rekli: “Zbogom!” Meni je bila mirna savjest da sam ispunio svoju staru želju što sam vi­dio staru postojbinu svoje porodice, što sam vidio ognjište na kojem se vatra nije utrnula od našeg rastanka prije 250 godina. Dužan sam i ovom zgodom izraziti svoju duboku za­hvalnost g. dru Ferdi Grospiću, penz. županijskom fiziku, koji me od srca dočekao u svome domu i s njim sam u društvu išao u Budačku ulicu.

Iz Gospića sam produžio ličkom željeznicom do Zrmanje, a odavle preko Donjeg Lapca došao sam u svoj rodni Kulen Vekuf sa željom da još vidim opjevanu Udbinu, koja je daleko od Kulen Vakufa svega 40 km. Ma da je Udbina tako blizu mome rodnome mjestu, ma da sam odavno imao želju vidjeti taj gordi grad, to mi bi suđeno na 2. augusta 1940. dakle na sam Aliđun, da dođem na Udbinu i da je vidim svojim očima. Bio sam neobično ushićen prirodnim ljepotama ovoga grada. Put preko Donjeg Lapca kroz Kuk planinu je dosta težak i ima mnogo serpentina. Ova je planina stvorena za hajduke da doče­kuju prolaznike i stoga se počesto i jave tu.

Kad sam se približavao Udbini srce mi je igralo od rado­sti što sam doživio da vidim ovaj opjevani kraj, čija pjesma i sad bodri i hrabri i održava u borbenom stavu naše Krajišnike, koji su i danas još oduševljeni svojim junacima Ličkim Mu­stajbegom, Hrnjicom Mujom i Talom Ličaninom. Narodni pjevači još uvijek opjevaju uz šargiju djela ličkih junaka, a ostali ih slušaju na sijelima s najvećim mirom i napetošću kako će se koja bitka završiti, ko će koga izbaviti iz dugogodišnjeg sužanj­stva, ko će oteti kćerku ili sestru kojeg susjednog bana. Milo mi je bilo da sam vidio svojim očima glavni centar ličkih doga­đaja, da sam vidio rezidenciju Ličkog Mustajbega i kulu udbin­skih dizdara, koja i sad prilično uščuvana stoji i odoljava i vre­menu (zemanu) i vjetru i oluji. Ona još jedino čuva uspomenu na ove naše heroje, na ove naše div-junake. Davno sam vidio Mujinu Kladušu, još davnije Talinu Basaču u Orašcu, pokraj Kulen Vakufa, a eto konačno vidjeh i Mustajbegovu Udbinu.

Makar Lika bila siromašna, makar najviše obilovala kršem i kamenom ljutcom, ali zato u njoj mogu da žive ljudi tvrdi kao što je tvrd njihov kamen ljutac, a oštri kao što im je oštar zrak, oštra voda, oštra zemlja, oštar vjetar i najzad oštro sunce. Na Ličanima se najbolje vidi kako su ljudi zaista ovisni o kli­matskim prilikama.

Udbina leži na jednoj visoravni od 860m nadmorske vi­sine i nigdje u životu ne vidjeh tako zračnog mjesta. Nad Udbinom se uzdiže jedno brdo navrh kojeg počiva tvrđava, dosta dobro uščuvana, u kojoj su stolovali udbinski dizdari, a Udbinjani je zovu imenom “Kulina”. Na podnožju brda na kojem leži kulina nalazi se crkva, koja je podignuta upravo na razva­linama kule Ličkog Mustajbega, tako da od kule nema više nikakva traga. U blizini se nalazi Ogrošovića gaj. Čim to čovjek gleda i promatra s najvećom znatiželjnošću odmah se sjeća početka svih ličkih pjesama, kako sjede i zabavljaju se Udbinjani:

“U begluku ličkog Mustajbega
Uvrh stola sjedi Mustajbeže,
Do njeg sjedi gazi Ćejvanaga,
Pa do njega Glumac Osmanaga,
A do njega Grdan Mustafaga,
Do njeg sjedi Kozlić Huremaga,
A do njega Dizdarević Meho itd.”

Kad smo se popeli na Kulinu, takav je jak vjetar duhao, makar’ to bio i Aliđun, da smo se bojali da nas kuda ne odnese. Sa Kuline se daleko vidi cijelo Krbavsko Polje, ravno kao dlan, a okruglo kao tevsija. Posred polja vijuga se kao zmija rijeka Krbava, koja je kao ponornica u to doba bila i zasušila. Gleda­jući dugo po Krbavskom polju, leglo mi je tek u glavu dra se iz kule Ličkog Mustajbega a pogotovo sa Kuline mogao i bez durbina vidjeti u velikoj udaljenosti junak kako se preko polja primiče Ličkoga Kuli na svome malinu, alatu, doratu, putalju i kulašu. Ime svakoga junaka usko je vezano i s njegovim konjem bez kojeg ne može biti vojevanja, jer je to bilo jedino saobra­ćajno sredstvo.

“Najprvi je Grdanović Suljo
Na jagrzu ko na gorskam vuku,
Za njim Pločić Bećir na alatu
Na alatu alabašakastu (žutoglavu),
Za njim Vrčić na klepanu Ibro
Za njim Nakić Omer na doratu,
Za Omerom Vasiljević Huse.
Za njim Đulić na konju pukalju itd.”

Kako je Tale najpopularniji od svih junaka, to ga je narodni pjevač ovako okitio:

“Žuto kljuse, ljudurina gruba,
A na njemu loše odijelo,
Kroz čizme mu propanule pete,
Kroz čakšire ispala koljena,
Kroz dolamu lopatice vire,
A kroz kapu perčin ispanuo,
Na kulašu uzde ni julara,
Đavo odn’o, sedla ni samara.”

Ni na moru nisam vidio čišćega, svjetlijega i prozirnijega zraka. Mnogo se vidi u daljinu. Sa kuline se lako vide sva sela što su se poredala po obodnici Krbavskog Polja ovim redom: Visuć, Sarajevo, Selišće, Podudbina, Jošani, Rebić, Mekinja, Brdo Vej­novića, Pišać, Svračkovo Selo, Podlapac, Breštani, Brdo Mom­čilovac, Ćajluk, Kurjak, Srednja Gora, Komić, Poljice, Klapavice, Andić, Krčhana i Mutilić.

Udbina je raskrsnica puteva, koji vode na razne strane: jedan put ide u Korenicu, Plitvice i Karlovac, drugi na Bunić, Podlapac i Gospić, treći na Medak, Gospić i Gračac, četvrti po kome smo mi došli u Donji Lapac, odatle desno u Kulen Vakuf, a lijevo u Bihać i peti put u Bruvno i Gračac. Ovo su sve dobri putevi. Pjesma pjeva put od Udbine do Kladuše:

“Dot'e eno Doratagić Ibre
On prolazi Liku i Krbavu
Pa dolazi Gori Plješivici.
Plješivicu goru premetnuo
Na Zavalje, više Bišća bjela,
Iznad Bišća pakraj Izačića,
Do Tršca je satjaro kulaša,
Tržac prođe, upravi Kladuši.”

Na Udbini žive izmiješani katolici i pravoslavni. Lijepo je mene i moje prijatelje g g. ing. V. Petronijevića i H. Zelića po­gostio i dočekao u svom domu ugledni udbinjski trgovac Sava Čvorak i pričao o današnjem stanju na Udbini. Još se nisu utr­nule vatre u udbinskim porodicama: Mušeta, Alagića, Kovačevića, Osmanovića, Buljića i Bakrača. Ove su porodice katoličke vjere na Udbini, a njihovi plemenštaci su muslimani u Krajini.

Glavnu ulogu igrao je Lički Mustajbeg. On je bio apsolutni gospodar, kojeg su voljeli i slušali njegovi ajani, age i bajraktari i uvijek se odazivali u svako doba njegovu pozivu na vojnu. Po Lopašića navodu, age i bajraktari imali su po nekoliko kuća kmetova – krštene raje. Nad rajom bijahu knezovi kao povje­renici i pouzdanici spahijski. I raja je često ratovala i četovala i imala je svoje zapovjednike. Stjepan Maljković je uz Uskok­Radovana bio desna ruka Mustajbegova. Age su imale plaću od cara. Kad bi trebalo vojsku podići Mustajbeg bi pozvao prvake ličke kako to i pjesma opjeva :

“A Mustajbeg ustavi Goluba,
On ustavi udbinjske ajane,
A ajani ustaviše vojsku,
Pa stadoše jedan do drugoga,
Bajraktari jedan uz drugoga,
A sve braća jedan kraj drugoga:
Najpri stade sedam Memičića
Do njih stade sedam Kozličića
Do njih stade sedam Kurtagića
Do njih stade sedam Vraničića
Do njih stade osam Kumalića” . . . itd.

Ako bi bitka bila zamašnija, još bi pored ličkih prvaka pozvao u pomoć susjedne prvake iz Livna, Bišća, Knina, Vrlike, Gla­moča. Krupe, Kostajnice, Vrane i Skradina. Pjesme govore o 64 grada u Lici; ali sam glavne spomenuo na početku ove radnje.

Mustajbeg kao glava od sve Like i Krbave vodio je računa o svim događajima, o svim bitkama i o svim sužnjevima što se nalaziše u sužanjstvu kod susjednih banova. Kad je tako došao Čengić Alibeg u ruke bana Zadranina, tad mu ban dovikuje u najvećoj srdžbi :

Zovi meni Juru tamničara
Nek ponese od tamnice ključe,
U kojoj je četerest aršina,
U kojoj je voda do koljena,
Đe plivaju zmije i akrepi,
Na dno ću ga vrći u tamnicu
Ev’ mu vjera zadarskoga bana
Da mu živu izlazenja nema.
Vidjet sunca ni mjeseca neće
Već mu mrtvu kosti pokupiti
Pa ća mu ih u havanu stući
Te prosuti u debelo more…”

Na koncu valja istaći, da su lički junaci raspolagali divovskom snagom, ma da su se između sebe pazili kao braća i ma da su bili spremni da ginu jedan za drugoga, pored svih tih odlika gubitkom Like nestalo je onaj čas zadnjeg muslimana. Sudbina ličkih muslimana, slična kasnijoj sudbini užičkih musli­mana, neka bude u sjećanju svemu našem i današnjem i budu­ćem naraštaju. Bilo je muslimana i u Lici i u Šumadiji, ali ih tamo više nema. Valjevci, Biogradlije, Užičani, Kučukalići i drugi to također dobro znaju.

Danas se svi nalazimo u našoj Bosni i Hercegovini i nastojmo da se tu bolje osiguramo, da se bratski slažemo, volimo i pomažemo. Sjetimo se naše prošlosti pa ude­simo i svoju sadašnjost da što bolje osiguramo našu budućnost. Naši su djedovi prolili potoke krvi za ove zemlje i mi kao nji­hovi pravi potomci gledajmo da se pokažemo da smo dostojni i da smo pravi nasljednici svojih djedova div-junaka. Nemojmo ni mi biti kukavice, odrodi i izdajnici.

Iz «Narodne uzdanice», Kalendar za 1941.godinu, str. 97-106

behar.hr

Povezani članci

3 komentara

  1. Tekstopisac malo si informisan.
    Nedostaje ti prezime Kozlica – Hurem Aga Kozlica najbogatijeg čovjeka Like. Inače dajdže Hrnjica Muje.

    Lijep pozdrav!

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Back to top button