Ko se još sjeća ovog – sanke našeg djetinjstva

Negdje su ih zvali LIGURE, negdje ŠEDRNJE, negdje LOTRE, a negdje SLIČURE

Koliko smo samo znali preturati po avliji, potkrovlju kuće ili štali i pojeti u potrazi za par starih, često i polu trulih dasaka, od kojih bi napravili saonice, tzv. daščare, koje su nam pružale mogućnost da upotpunimo uživanje u zimskim radostima.

Znalo se desiti da kod kuće ne možemo pronaći odgovarajuće parče tako željene daske pa smo jurili do obližnjih prijatelja, rođaka ili komšija, kako bi nas istim usrećili i izmamili osmijeh na naša lica.

Ali nije to sve, dasku je trebalo izrezati na određene, željene dimenzije, obraditi, zatim sve čavlima ukovati i uvezati u jednu cjelinu, a onda, slijedilo je finaliziranje, za svakog ozbiljnog sankaša pravi izazov i najljepši dio posla – oblaganje klizne površine sanki limenom trakom koja se najčešće koristila za ambalažiranje šporeta. Cilj je bio biti što brži, jer često su sankaši odmjeravali snage, čije sanke bi najduže otklizale, taj bi bio pobjednik nezvaničnog takmičenja.

A onda, kada je sve na svom mjestu, kada sanke u potpunosti postanu funkcionalne, svi na “puzanje” – kako smo znali reći. Naša su bila brda i dolovi, strane i obale, zaleđeni putevi, niko nam ravan bio nije, a nerijetko smo u zimskim radostima znali izgubiti i osjećaj za vrijeme, uživati cijeli dan, do “mrklog akšama”.

Tako je, pored zimskih radosti, znalo biti i post “puzačke” žalosti, jer nakon cjelodnevnog tumaranja dolovima i dolinama, onako izmoreni, vlažne odjeće, ponekad i poderane, trebalo je kući na raport, što bi rekle naši stari, doći ćeš ti kući na “lokovnicu”.

Rejting

  • 10
  • 10
  • 9
  • 10
  • 10
  • 9.8

    Score

Korisnička ocjena: 0 ( 0 Glasova )



Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.