HISTORIJAVIJESTI

“BIHAĆ I BIHAĆKA KRAJINA – MJESTOPISNE I POVIESTNE CRTICE”

Zanimljivo štivo Radoslava Lopašića “BIHAĆ I BIHAĆKA KRAJINA – MJESTOPISNE I POVIESTNE CRTICE” koje je izdala MATICA HRVATSKA god. 1890. u Zagrebu, u cijelosti ćemo vam predstaviti u narednom periodu objavljujući pojedinačno izvorne, autentične, članke za svaki grad Bihaćke krajine ponaosob.

U ovom prvom dijelu predstavit ćemo vam predgovor samog autora te njegov općenit prikaz stanja u Bihaćkoj krajini u starije predtursko i novije vrijeme za vlasavine Turske, a već naredni članak obuhvatit će jedan od gradova.

Napomena: mogućnost pravopisni nepravilnosti i grešaka u tekstu…


»Sramota je u svojoj otačbini biti
strancem.
«

Kasiodor.


Veoma mi je drago, što sam u ovoj knjizi mogao
od svojih tečajem više godina sa dosta truda sabranih
mjestopisnih i poviestnih bilježaka obraditi
onaj dio, koji se tiče Bišća i Bihaćke krajine. Pounski priedjeli
naše domovine najmanje’ su hrvatskomu obćinstvu
poznati, a spajajući kroz viekove Primorje, Dalmaciju i
Bosnu sa hrvatskom Posavinom bili su oni poprištem
vele znamenitih dogadjaja u hrvatskoj poviesti.


Gradju za ovu knjigu valjalo mi je istom sa svih
strana prikupiti, jer je toga dosele veoma malo tiskom
objelodanjeno, a i ono, što je priobćeno, od male je ciene.
Plemeniti gospodin grof Ludovik Blagaj, vlastelin u Boštajnu
u Kranjskoj, veledušno mi je za porabu ustupio i
u Zagreb priposlao veći dio ostatka arhiva dičnih svojih
hrvatskih predja, knezova Babonić-Blagaja. Ovu po hrvatsku
poviest dragocjenu gradju obilno sam pocrpao za
svoju radnju. Ostalu gradju za starije doba Bišća i Bihaćke
krajine nadjoh ponajviše medju pismi hrvatskoga
zemaljskoga arhiva, koja su medjutim prenesena u Budimpeštu,
zatim u arhivu kaptola Zagrebačkoga i u sbirci
jugoslavenske akademije. Podatke za novije (tursko) doba
pocrpoh iz arhivskih spisa ratnoga i komorskoga arhiva
u Beču, pa iz zemaljskih arhiva u Štajerskom Gradcu,
Ljubljani i Zagrebu. Mnogo gradje prikupih i sam ponajviše

u Karlovačkih stranah, u gradovih i dvorovih
vlastele, koja su dielom potekla iz Pounja. Hrvatskomu
čitatelju ugodit će osobito vrela hrvatski pisana: izvještaji,
dopisi i pisma, kojimi prepletoh više puta u doslovnom
izvadku svoje pripoviedanje.
Držalo se u obće, a i pokojni vriedni otačbenik fra
Franjo Jukić pripovieda u svojoj bosanskoj poviesti, da
mnoge odlične bosanske muhamedovske porodice brižno
čuvaju povelje iz starih predturskih vremena, već i s toga,
što će im one valjati, kad kauri (kršćani) opet Bosnu zauzmu.
Pa ipak, i ako je na domaku evo već i dvanaesta godina
od zapreme Bosne, starih bosanskih povelja ne ima,
a sva je prilika, da današnje bosansko plemstvo tih poviestnih
izprava ili nije imalo ili su one tečajem vremena
propale. Ljetopis bosanski, što ga je u novije doba po
turskih vrelih i turskim jezikom neki Bošnjak napisao i
bosanskoj vladi za tisak ustupio, nije dosele izdan, a
težko da će i on više svjetla donieti nego do sada poznata
vrela, pa zato će i nadalje poglavita vrela za bosansku
poviest ostati pismohrane u Mletcih, Beču, Budimpešti,
Štajerskom Gradcu, Ljubljani, Zagrebu i Dubrovniku.
Ali trebat će veoma mnogo truda, posla i vremena,
dok se ova gradja prikupi, prebere i objelodani.


U dodatku ove knjige priobćih u cielosti i nekoliko
zanimljivih hrvatskih i latinskih listina, izvještaja i dopisa,
koji se odnose na Bihać i Bihaćku krajinu. Od toga su
do sada samo dvie listine tiskane bile, a sve ostalo posve
je nepoznato, pak će zato ovako na okupu ove stare
uspomene iz naše hrvatske poviesti biti mnogomu čitatelju
ove knjige veoma mile i drage. Stariji mjestopis
Pounja — Bišća i Bihaćke krajine — razjasnit će donekle
i ovoj knjizi priložena zemljopisna karta, koju
sam ja na temelju meni poznatih izprava zasnovao, a po
mojih ju podatcih pomnjivo izradio moj sinovac, c. i kr.
kapetan Hugo Lopašić. Dakako da će stručnjaci, napose
kad se gdjekoji novi poviestni spomenici o ovom
kraju naše domovine na vidjelo iznesu, na ovoj karti naći
koješta pogrješno i netačno, ali neka se uvaži, da je ovo
prvi pokus, pak da je bolje za sada i ovo, nego ništa.
Opis priedjela i mjesta bio bi tačniji i slikovitiji, da
sam kojom srećom mogao sve Bihaćke krajeve svojim
očima vidjeti. To sam od srca želio, ali me je bolest zapriečila.
Poslužio sam se sa nekoliko opisa mjesta u raznih
Časopisih, a više toga priobćiše mi prijatelji pismeno iz
Bišća i okolice. Da niesam Bišća vidio u posljednje vrieme,
opaža se i kod članka: „Bihać. Današnji grad”, gdje niesu
naznačene neke promjene, što su se za posljednje dvie godine
u Bišću dogodile. Govori se tu o bedemih, tornjevih i o
gradskom zidu, a svega toga, kako mi prijatelji dojavljuju,
sad više ne ima, jer je „radi poljepšanja” grada porušeno.
Nestalo je osim staroga kaštela i Zelengradskih vrata na
zapadnoj i Njemačkih vrata na južnoj strani. Još stoje —
dakako samo za neko vreme — Unska i Krupska vrata.
U drugih prilikah ova bi knjiga jamačno i sadržajem
i oblikom bila savršenija i podpunija, ali i ovako učini
što mogoh, pa kao Hrvat želim starodavnomu Bišću i njegovoj
junačkoj Krajini, da ih minu za uviek tužni dani
prošlosti, i da pregnuvši uz narodnu stvar u svezi i sporazumku
sa ostalom jednokrvnom braćom poprave Štete
i zabune prošlih vremena. Kraljevski Bihać da obnovi
staru svoju slavu i opet steče medju hrvatskimi gradovi
ono častno mjesto, koje mu pripada od starine i po
dobru glasu i po njegovu zgodnom i sretnom namještaju.


Vjerski zanos naše muhamedovske braće neka se ublaži
plemenitim i iskrenim osjećajem za otačbinu, rod i majčin
jezik, a da nas nikad više ne smete razlikost vjere, koja
je najviše kriva našemu zajedničkomu stradanju, sjećajmo
se uviek onih zlatnih rieči pjesnikovih, koji pjeva:


Ah da ‘e proklet, tko cjeć vire
Na svojega reži brata;
Jer nesreća tvoja izvire,
Samo iz toga kalna blata!


U Zagrebu pred Božić god. 1890.


Radoslav Lopašić.

Veliki dio današnje bosansko-hercegovačke pokrajine
pripadao je staroj državi Hrvatskoj. Ne sežući u doba
narodnih hrvatskih banova i kraljeva, dok je bio narodni
i državni život izmedju Hrvatske i Bosne gotovo
istovjetan, spominjemo, da su za vladanja ugarsko-hrvatskih
kraljeva g. 1325. od Hrvatske odtrgnute župe Dumno,
Hlievno i Glamoč i pod imenom „zapadnih strana” Bosni
pripojene, pa daje još tečajem četrnaestoga vieka bosanska
država zaokružena na Vrbasu i na Plivi sa nekoliko
hrvatskih župa, kojim je nadjenuto ime „dolnji krajevi”.
Ali se i poslije sterala Hrvatska do Vrbasa i preko te
rieke. Još o Petrovu g. 1380. za banovanja Petra Sudara
bile su na saboru u Zagrebu zastupane županije Dubička,
Vrbaška, Sanska i Mrenska (comit. Dubica, Orbas, Zana
et Meren).’


Bosansku je državu najviše razširio i ojačio odvažni
kralj Tvrdko, pripojiv Bosni veliki dio Hrvatske sve do
Jadranskoga mora. Držeči Hrvate i Srbe u svojoj kraljevskoj
vlasti, pisao se kraljem hrvatskim i srbskim. Ali poslije
Tvrdka nije se vlast bosanska na sjevernoj strani
Vrbasa prama Uni mogla učvrstiti, a prostrana bosanska
država opet se razbije za doba protukraljeva i priestolnih
borba u Bosni. Istina, bosanskom je moći i podporom
spljetski herceg Hrvoje Vukčić g. 1398. bio prodro čak
i u Dubičku županiju, pa za neko doba pače i u Bišću
smjestio bio vojnu posadu, nu ‘to je Hrvoja bio izveo
samo kao ban i namjestnik ugarsko-hrvatskoga protukralja
Ladislava Napuljskoga, koga su mnogi Hrvati
priznavali zakonitim kraljem, naročito u onih priedjelih
Hrvatske, što ih je bosanska i Hrvojina vojska čuvala.
Pa i ta zaprema bila je samo prolazna i za kratko vrieme,
a nije nipošto obsezala čitav prostor zemalja na Uni , što
je kasnije pripadao Bosanskomu vilajetu. Okolica Bišća sa
gradovi Ripčem i Sokolcem ostala je poštedjena od Bošnjaka
i pristalaca kralja Ladislava, a i čitava Krajina na
lievoj obali Une od Krupe do Kladuše odoli i Tvrdku i
Hrvoji, pa ju tekar tursko oružje ote Hrvatskoj i bosanskomu
pašaluku pripoji. Narod pripovieda, da je sva zemlja
do rieke Vrbasa bila Crne kraljice, a ona sama da je sjedila
u Bišću. Kraljica, pričaju, da se borila s Turci, a kad su
oni nadjačali, otišla je preko mora, a Turci zauzmu Bihać.
I za turskoga vladanja vazda su priedjeli izmedju
Vrbasa i Pliv e sa iztočne strane i rieke Une na zapadnoj
strani pa sve do Glamoča i Hlievna u današnjih okružjih
Bihaćkom, Banjalučkom i po nešto Travničkom držani
kao dielovi kraljevine Hrvatske, pa su pod imenom „turske
Hrvatske” obilježeni na svih zemljovidih do novijega
doba. Istom poslije austrijske zapreme počelo se
namitati čitavu gore naznačenom prostoru ime: „Krajine”,
koje pak ime pripada samo pravoj Krajini u bližnjoj okolici Bišća i priedjelom u zavoju Une na lievoj obali rieke.
Na ovu Krajinu, koja je do Omerpaše još pod zloglasnim
Mehmedpašom sačinjavala posebni sandžak za
muselim-pašu, a danas obseže upravne kotare Bihaćki,
Cazinski i Krupski u okružju Bihaćkom, ograničujemo svoje
pripoviedanje, želeći hrvatskog čitatelja upoznati sa prošlosti,
a donekle i sa sadanjimi prilikami starodavnoga
Bišća i od vajkada junačke bihaćke krajine.

Bihaćka krajina


Geografski položaj bihaćke krajine i njezini prirodni odnošaji ; trgovina
i promet. Krajiški narod: muhamedovci, madžari (katolici) i
Vlasi. — Stare hrvatske politične i crkvene uredbe na Uni; županije
i crkveni kotari. — Turska provala u Krajinu i do Bišća;
krajiški gradovi i obrana. Turski napredak u malom i otvorenom
ratu; vojna Kevenhiillerova; posvemašnji poraz kršćanskoga
oružja na Uni i razširenje turske vlasti u sandžaku Bihaćkom
.


I.
Bihaćka krajina veoma je zanimljiva tako u prirodnom,
kao što i u povjestnom pogledu. Šteta pak, što je
gotovo posve nepoznata svim onim, koji je niesu svojim
očima vidjeli i upoznali. Dok su se u novije doba razni
stručnjaci, žalibože više tudji nego domaći, prilično bavili
proučavanjem Bosne, pa i iste kršne i težko pristupne
Hercegovine te su i posljedke svojih studija u knjigah
na svjetlo iznieli, na tako zvanu tursku Hrvatsku svi ti
pisci po gotovo se i ne osvrću. Tako ostaje i za napried
glede tih strana za pouku još najvrednije ono, što je
o njih zabilježio pokojni bosanski rodoljub fra Fr. Jukić
u svom zemljopisu i povjesti Bosne, pa u „Bosanskom
prijatelju” i u raznih časopisih. Bečki učenjak dr. Hoernes u
svojih raznih znanstvenih spisih o starinah bosanskih, a i
u najnovijem stručno pisanom djelu: „Dinarische Wanderungen”
ni ne spominje Bihaćko okružje, dok magjarski
pisac Ivan Asboth u svom jednostranom, ali zbog obilne
s pomoću upravnih vlasti sakupljene gradje važnom spisu:
„Bosnien und die Herzegowina. Reisebilder und Studien”
opisuje u poglavju o krajini poglavito samo službeni doček
ministra Kallaya u Bišću i Cazinu, dodavši nekoliko obćenitih
opazaka o zemlji i narodu, a uklanjajući se imenu
hrvatskomu, premda su još pred kojih pedesetak godina
njegovi zemljaci Fejer i Gyurikovits dokazivali, da je
upravo u turskoj Hrvatskoj prava domovina hrvatska.
Bihaćka se krajina prostire na obje obale srednje
Une izmedju Hrvatske i kotara Ključkoga i Petrovačkoga.
Negda je Una bila poglavita rieka Hrvatske („principalissimo
fiume di Croacia”) i tekla je sredinom kraljevine,
a sada čini medju samo na dolnjem svom tečaju
prema Bosni. Divna li je na svom tečaju rieka Una,
kad se u romantičnom kraju kroz klisure probija i čini
mnoge manje i veće otoke. I korito njeno čudne je spodobe;
malo gdje teče Una gladko, već se probija kroz
katarakte, što ih čine naravske kamene brane po dnu
rieke. Dakako da to smeta plovitbi, ali rieka postaje
živa i dražestna množtvom mlinova najprimitivnije vrsti,
Što su posadjeni na stupovih ili su pak na sidrih prikopčani
Od Unskih ponajviše strmih obala razmakla se
na obje strane zemlja osobite prirodne ljepote i puna
romantičnosti, pak se tuj pomalja gradina za gradinom
i još danas odzvanja po brdih i lugovih junačka pjesma
o borbi braće, koja su se medjusobno kroz viekove
krvarila. Koliko li je samo živa Una u svojih valovih
takove bratske krvi posrkala! Koje čudo, ako se u tako
pitomu kraju, kao što je Unska dolina, ljudstvo već u
najdavnije doba nastanilo. Glavna cesta, što je spajala
Jadransko more sa Podunavljem od Salone do Siscije
tekla je uz obalu Une te ima i sada mjestimice traga
kaldrmi. A i rimske starine svake vrsti: zidovlje, stećci,
sarkofagi, novci nadjeni su dosada u Krajini samo u
Pounju kod Pritoka, u Brekovici i blizu Novoga u Rakanih,
gdje je valjda stajala i rimska naseobina: Claudate.
 
Za Bihaćko okružje kažu, da je najsiromašnije u Bosni
i da je najviše zapušteno. To valja naročito za iztočne
kotare: Sanski most, Ključ i Petrovac, ali priedjeli na
Uni i prema hrvatskoj medji imadu bolju zemlju. Istina,
Krajina je već kras, dok Posavina ima zemlju crnicu
rodnu kao što je zemlja u Sriemu i u Banatu, ali Krajina
nije nipošto tako krševita i kamenita kao i Hercegovina.
Ako i jesu krajiška brda većinom pokrita samo šikarjem,
to ima mjestimice još dosta zelenih šuma i valjane hrastovine,
koja će prije ili kasnije nositi korist. Po dolinah i
na oplazih bregova dobra je zemlja, koja je, na koliko
stoji bliže kućam, posijana pšenicom i kukuruzom te prilično
rodi. Dakako da se iza obradjenog polja stere na
milje daleko bujad, koju može samo naprednije obradjivanje
pretvoriti u pitomo polje. Sada su tuda samo pašnjaci
za rogatu marvu i za ovce. Dobro obradjene zemlje ima
osobito oko Une kod Krupe i Bišća.
Priedjeli s ove strane Une u Krajini naliče po svojoj
spodobi jako na hrvatsko Zagorje, pa kad ih čovjek vidi,
težko mu je, što je toga sada toliko pusto i zanemareno,
gdje je nekoć sve to bilo upravo pitomo. Zemljište nije
nigdje na većem prostoru ravno, već prepleteno nizkimi
i medjusobno većom česti izprekidanimi brdi, medju kojimi
su uzke doline, ponajviše livade sa bujnim zelenilom,
natopljene potoci: Mutnicom, Kladušnicom,Glinicom i Baštrom.
Brda su poprieko 300 do 500 metara visoka, kao
što su Cazinska bila, sjeverno od Cazina (Mulkovac 510 m.,
Vlaško groblje 482 m., Dubrovi 520 m.), i Pećko bilo
(Kudić brdo, 522 m.), zapadno od Peči prama Sturliću. Najviša
je glavica Mala Gomila (797 m.) kod Stiene, pa Radoč
{630 m.) sjeveroiztočno od Bužima prama Hrvatskoj medji.
Dakako da ima prama Bosni u Grmeč-planini još i viših
glavica, od kojih se „Gredoviti vrh” popinje na 1209 m.
U planinah se krije mnogo rude, koja se nekoć, koliko
je poznato, vadila kod Krupe u Lipčan-brdu, u Bužimu,
u Cazinu, i u Majdanu kod Bišća, ali je sada oko Bišća
i u Krajini taj obrt sasvim prestao te se kuje Željezo na
najpriprostiji način samo oko Novoga na Uni i kod Sanskoga
mosta, pa prodaje dolje Savom u Biograd. Žito
(ponajviše pšenica, kukuruz, i zob) vozi se Savom i Unom
u Sisak ili se pak prodaje na suhoj medji u Karlovac i
u bivšu gornju vojničku krajinu. Do nedavna prodavalo
se samo iz područja s ove strane Une na raštelih u
Maljevcu, Prosičenom kamenu i Zavalju više tisuća mjerova
kukuruza i zobi, zatim dosta goveda, jaraca i voća,
dok nasuprot Turci posve malo kupovahu od hrvatskih
krajišnika, a ta se trgovina u novije doba još i smanjila,
budući da Krajišnici svoje potrebe kod domaćih
trgovaca podmiruju.


Trgovina se krajiška usredotočila u novije vrieme osobito
u Bišću, u Krupi i u Novom, koja mjesta očevidno napreduju.
Kao okretni i vješti trgovci ukazuju se osobito pravoslavni
žitelji, s kojimi se što se tiče solidnosti ne mogu natjecati
iz Austro-Ugarske pridošli trgovci i trgovčići mojsijeve
vjeroizpoviesti. Na probitak trgovine služe i novo uredjeni
putovi. Osim zemaljskih cesta od BiŠća u Kostajnicu,
pak od Bišća preko Petrovca u Ključ i Jajce, izgradjene
su nove kotarske ceste od Bišća prama Orašju i Uncu,
pa dvie ceste kroz krajinu do suhe medje hrvatske, jedna
(g. 1881.) kroz Cazin, Peći na Maljevac, a druga od Otoke
kroz Bužim i Vranograč na Oblaj kod Topuskoga. Prije
austrijske zapreme nije bilo po krajini utrtih cesta za
vožnju, već su poglavita mjesta spojena bila putinami,
kuda se pješke ili na konju prolazilo, a dielom još i
danas prolazi, a putovi krajiški bili su ponajviše svedeni
u Cazin, gdje se najviše žita tržilo.


Glede Žiteljstva u Bihaćkoj krajini pruža najnoviji
službeni popis bosanske vlade vrlo zanimivih podataka.


Po tom popisu ima kotar:


grada trga sela žitelja muham. pravosl. katolika.
Bihaćki 2 — 38 21.351 11.698 7.038 2522
Cazinski 1 1 27 30.795 26.527 4.040 2.28
Krupski — 2 51 36.731 13.606 23.035 90
Bihaćka krajina 3 5 116 88.877 51.781 34.109 2.840


Vidi se po popisu, da je žiteljstvo Cazinskoga kotara
gotovo sasvim muhamedovske vjere; u Bihaćkom kotaru
ima većina muhamedovaca sa 20—40% pravoslavnih, dok
su u Krupskom kotaru pretežniji sa 20—40% muhamedovci.
Katolika ima u većem broju (2.522) samo u Bihaćkom
kotaru; šaka katolika u Cazinskom i Krupskom
kotaru doselila se ponajviše nakon zapreme.
Stanovničtvo je najgušće (2.500 duša na • milju) u
Cazinskom kotaru; u Bihaćkom i Krupskom stanuje
poprieko na Q milju 2000 ljudi. Slabije su napučena
ostala tri kotara Bihaćkoga okružja, gdje je zemlja gorovita
i slabo obradjena. U Sanskom mostu i u Ključu
stanuje na milju istom 1000 duša, a u Petrovačkom
kotaru jedva da stanovničtvo po milju doseže broj
od 500 duša.


Nigdje u Bosni ne ima toliko slobodnih gospodara
zemlje, koliko u Bihaćkoj krajini. Dakako da su to velikom
većinom muhamedovci.
U Bihaću ima 123 age, 3.129 slob. vlastnika i 2.379 kmetova.
U Caziuu » 79 aga, 7.437 » » » 1.180 »
U Krupi » 106 aga, 3714 » » » 6.442 »

Dolazi dakle u Cazinskom kotaru, koji je napučen ponajviše
muhamedovci, na šest slobodnih gospodara jedan
kmet, u Krupskom kotaru stoje slobodni gospodari prema
kmetovom kano 2 prema 1, a i u Bihaćkom su slobodni
vlastnici brojem nešto jači od kmetova. Bezi i age, Što
kmetove drže, niesu nipošto, kao po nekojih krajevih
Bosne, imućni, nego većim dielom siromašni i biedni,
te se mnogi ne razlikuju od kmetova. Ta njihova nevolja
potječe dielom od doba OmerpaŠe, koji je g. 1850. Krajinu pokorio i popljačkao, dielom je pak nastala u najnovije
doba u vrieme bosanskoga ustanka. Bezi Beširevići
još na početku ovoga vieka vlastela u Jasenici, koju
im g. 1S37. ote Vedžidpaša i grad im obori, pa kapetani
i vlastela u Ostrožcu, u Peći i u Sturliću, držeći veliko
množtvo kmetova, sada su tako siromašni, da su i kruha
gladni. Bolje stoje te su vidjeniji starinski hrvatski plemići
Badnjevići i Krupići kod Krupe. Siromaštvo krajišnika
opaža se svuda i na vanjštini, osobito pak na
poderanom odielu. Sva je prilika, da će unapried biti bolje,
jer se u narodu opaža volja za napredkom i za što većom
privredom kod gospodarstva, što se medju ostalim pokazuje
i to većim nasadjivanjem i obradjivanjem vinograda osobito
u Bihaćkom i Cazinskom kotaru.


Ma da je na Uni silna bratska krv prolivena, narod
iza Une nije za dugotrajne borbe toliko patio i toliko
izpremiešan, kao što ovamo bliže prama Kupi i Korani
u nekadašnjoj banskoj i Karlovačkoj krajini, gdje je staroga
naroda po gotovo nestalo. Priedjele oko Une prama
Bužimu, Ostrožcu i Cazinu, pa i sam Bihać zauzela je
turska sila jednim mahom, naroda je doduše za ratnih godina
1530—1540., pa nakon pada Krupe g. 1565. i Feradove
vojne g. 1576—1578. mnogo uskočilo u kršćanstvo, ali
većina je ipak ostala na otčinskoj grudi, pokorila se turskoj
vlasti i primila koran. To je bilo tim lakše, Što su
se mnogi kmetovi, tlačeni do zla boga od svoje vlastele,
bil i uzrujali i naginjali turskoj vlasti samo da budu u životu
i imetku što više poštedjeni. Po tom dakle ne ima sumnje,
da su većina današnjih krajišnika oko Une prasjedioci
i potomci tamošnjih starih kršćanskih Hrvata. Po
nešto je drugačije glede priedjela bliže do korduna hrvatskoga
oko Vranograča, Kladuše, Tržca i Izačića, oko
kojih je gradova borba dulje trajala i dovršila se konačnim
opustošenjem tamošnjih krajeva. Rečeni priedjeli bili su
gotovo sto godina pusti te su tekar oko polovice sedamnaestoga
vieka na novo napučeni muhamedovci i Vlasi
iz nutarnjih strana i nakon odagnanja Turaka iz Like
(g. 1689.) Ličkimi muhamedovci, od kojih ima potomaka
manje ili više po svih mjestih Bihaćke krajine. Posljednji
doseljenici Muhamedove vjere dodjoše iz Hrvatske g. 1791.
nakon Svištovskoga mira, kojim je turska država izručila
Austriji krajeve oko Cetina, Rakovice, Drežnika i Lapca.
Tom prigodom doseliše se muhamedovci iz Srba u Jezero
kod Ostrožca na Uni, te se od to doba to mjesto
zove takodjer Srbljani, a muhamedovci od Cetina dodjoše
mnogobrojno u Malu Kladušu i u Todorovo.
Istovjetni sa krajiškimi muhamedovci jesu katolički
kršćani, madžari ili madjuke zvani, od kojih je manja čest
uztrajala u starinskom zavičaju, dok je mnogo više tih
madžara uskočilo, osobito nakon Svištovskoga mira, u
tako zvanu Novoseliju na hrvatskom kordunu. Ima pak
i u hrvatskoj krajini starosjedilaca madžara kao na pr. u
župi Zrinskoj pod starom gradinom Zrinskih knezova.
Nu madžari u bivšoj turskoj i ovostranoj Hrvatskoj niesu
porieklom Magjari, već čisti Hrvati, a pokojni Jukić (u
po vješti Bosne) misli, da se ti katolici zovu zato madžari,
jer su jednakoga (katoličkoga) s Magjari zakona onako
isto, kao što hrišćane zovu — poradi Srbije — Srbima,
a u Hercegovini kršćane zbog Rima Latinima.
U Hrvatskoj bilo je vazda naroda, koji se zvao Vlasima.
Takove Vlahe spominje već kralj Sigismund, darujući
g. 1431. i 1435. knezom Frankopanom razna imanja oko
Une, u današnjoj gornjoj Dalmaciji i u Lici . U to doba
težko da su se Vlasi razlikovali od ostalih Hrvata ni
vjerom ni po jeziku i narodnosti, ali je medju njimi i
Hrvati i Srbi svakako razlika bila u družtvenom položaju,
po radu i zanimanju. Vlasi bili su u prvom redu čobani
poljodjelci, živući dielom razlučno od Hrvata po posebnih zakonih. Ne upuštajući se u dalnje razlaganje priobćujemo
u prilogu ove knjige radi upoznanja hrvatskih Vlaha
dvie vrlo zanimljive hrvatske listine. Jednom, pisanom glagolski,
od g. 1433. podjeljuju: „knezi, vladiki, vojvoda i
sudci vlaški i vsi dobri Vlasi svete krune kralestva Ugrskoga
u Hrvatih slobošćinu vsemu imanju svetoga Ivana
crikve v Lic i na gori (Velebitu), da nijedan Vlah i s nami
naš brat hrvatskih Vlahov ne imi rečenomu imanju
nijednoga zla činiti”. Drugom pak listinom, pisanom ćirilski,
u Klis i kod Spljeta g. 1436. potvrdjuje „Hanž Frankopan,
Krčki, Modruški, Cetinski i Klis k i knez i veće, ban
Dalmacije i Hrvat” hrvatskim Vlahom u Dalmaciji „počtene
i dobre i prave njih navadne zakone”.
Iz sačuvanih pismenih spomenika ne može se razabrati,
da l i je i u Bihaćkih stranah bilo Vlaha prije turske provale.
S ove strane Une prama sadašnjoj hrvatskoj medji
jamačno da ih nije nikad bilo. Prvi Vlasi pomaljaju se
na početku šestnaestoga vieka oko Dinarskih planina i
kod izvora Une oko Unca, Srba i Glamoča. Ove Vlahe
jednako hvale g. 1530. ban Ivan Karlović, Mikula Jurišić
i gradjani Bihaćki, da su valjani i hrabri ljudi (de valore),
moleći generala Katzianera, da ih primi u kršćanstvo.
Vlasi ovi, kaže se, da su prije kršćanom tri sta jada zadavali.
Ovi isti Vlasi naseljeni su kasnije u Žumberku, gdje
im je ustupio zemalja tamošnji vlastelin Ivan Kobasić.2
God. 1551. javio je general Ivan Lenković kralju Ferdinandu,
da su Turci izveli iz nutrašnjosti Turske više
tisuća Morlaka ili Vlaha („soviel tausent Morlagkhen
oder AVallachen aus der tveffe der Tiirkhen”), i da ih
naseliše oko Srba i u Kozlovom (Kosovom) polju kod
Knina . Po svoj su prilici u to doba sa narodom došavši
kaludjeri u Rmanji, gdje je bio g. 144.8. i 1451. purgarski
i varoški stol (sud) i stol županije Lapačke, osnovali pravoslavni
manastir, koji je poslije dugo obstojao pa je nedavno
obnovljen. Osvojivši Turci g. 1560. gradove Lisnicu, Novigrad
i veliki dio Unske doline prema Buševiću i Krupi
naseliše tamošnje krajeve narodom iz nutrašnje Bosne.
Veliki zaštitnici pravoslavnih Vlaha bili su nekoji bosanski
paše i sandžaci. Vlahom je bio jako u volju Memi
beg, koji je g. 1589. postao sandžakom Ličkim. Oni su
rpimice dolazili u Liku samo s toga, da pod njegovu
zapovied dodju. I ratobornoga Hasanpašu Predojevića
milovali su Vlasi, a on se podpunoma u njih uzdao, upotrebljavajući
ih na svojih vojnah. Po službenom izvještaju
zaokupiše Vlasi po Hasanovoj odredbi g. 1593. nakon
pada Bišća krajeve oko Brekovice, Ripča, Ostrvice i u
Vrloj dragi do Sokolca, množeći se kasnije svakim danom.
Ali jedva što se Vlasi po Krajini naseliše, već je mnogim
izmedju njih dodijalo tursko gospodstvo. Spominje se, da
su već g. 1579. Vlasi stojeći na turskoj službi u Cazinu
i Ostrožcu, voljni bili rečene gradove predati kršćanom.
God. 1599. uskoči mnogo Vlaa iz Korenice i Bihaćkih strana
u Gomirje, g. 1605. dovede general Vid Kiesel Vlahe iz
Ostrožca u strane Ogulinske i Bosiljevačke, a za ovim
nešto kasnije dodjoše Vlasi iz Uzorca i Turja u Karlovačku
krajinu. Počev od g. 1683. nakon turskoga poraza
kod Beča jako se uzvrpoljiše Vlasi po čitavoj Krajini, a
Turci s toga uplašeni zaključiše na sastanku u Krupi,
da će Vlahe od medja maknuti i nastaniti iza Une. Toga
Turci, u to doba ljuto napastovani od banske i Karlovačke
krajine, izvesti ne mogoše, a Vlasi pod zaštitom
bana hrvatskoga grofa Nikole Erdeda i generala Karlo-
vačkoga grofa Ivana Josipa Herbersteina zapremiše g.
1685.—1688. priedjele banske i Karlovačke krajine oko
Petrinje i Gline, Skrada, Vojnića, Krstinje i Budačkoga.
Prazna mjesta na Krajini posjedoŠe dielom Turci vojnici,
največma pak odagnani iz Like Turci.
Po ovom, što o seobi naroda nacrtasmo, bit će jasno,
zašto je krajina Bihaćka, naročito njen Cazinski kotar tako
silno napučen gotovo zgoljnimi muhamedovci, koji su kao
vojnici i stražari na granici pa od česti potomci vlastele
Ličke i sada slobodni gospodari zemalja, držeći malo kršćanskih
kmetova, pošto je većina istih još prije dvje
sta godina na kršćansku stranu uskočila.
Narod po Bihaćkoj krajini svih triju vjera zdrav je
i krepak, bistar i jedar kao gotovo svuda po gornjoj
hrvatskoj krajini i u zapadnoj Bosni. Jezik mu je krasan
štokavskoga narječja, kod muhamedovaca i katol
ika više ikavski, a kod pravoslavnih jekavski. Krajišnici
ne miešaju toliko turskih rieči koliko Bošnjaci,
a govoreći, jezik rado kite i cifraju. Po Krajini zovu
i muhamedovci svoj jezik hrvatskim, inače pak kažu,
da bosanski govore. Današnji je govor ipak nešto različit
od staroga hrvatskoga govora u Bišću i po ostaloj
K r a j i n i , kako se on zrcali u pojedinih listovih i
izpravah, što ih u ovoj knjizi priobćujemo koje tekom
samoga pripoviedanja, koje pak u dodatku knjige. I
muhamedovci i kršćani imadu svu silu narodnih pjesama
, a gotovo svako mjesto ima po jednoga i više
pjevača. Kod muhamedovaca odlikuju se osobito junačke
pjesme ungjurske (ugarske) i ličke. Prve pjevaju
ratne dogadjaje u Hrvatskoj i Ugarskoj, a potonje zgode
i nezgode ličkih junaka, slaveći ponajviše Mustaj-bega
ličkoga i krajiškoga buljakbašu (četovodju) Muju Hrnjicu
i njegovu braću.
Noviji dogadjaji silno su djelovali na krajiški narod,
osobito na muhamedovce. Težko im se snaći u današnjih
prilikah ; oni su potišteni, neodlučni, mučaljivi, puni praznovjerja
te ginu za vjeru Muhamedovu, držeći se za prave
Turke, dok Stambulske Turke zovu Osmanlijami. O srodstvu
s ostalim našim narodom rado ne govore, kao ni o
tom, da su im predji bili nekoć kršćani. Dakako da i u tom
pogledu imade hvale vriedne iznimke, i da su mnogi
bistriji i prosvjetljeniji već progledali.

Kako već spomenusmo, kraj Bihaćki bio je sa čitavom
pokrajinom medju Vrbasom i Unom cjeloviti dio kraljevine
Hrvatske. Upravo sredinom te pokrajine (kako se vidi
točno u zemljovidu, koji je priložen ovoj knjizi) od GrmeČplanine
prema Vrbasu išla je medja banata i l i , da bolje
označim, vicebanata hrvatskoga i slavonskoga, jer je
obično objema stranama jedan te isti ban vladao, a samo
su bili različiti banovci (podbani) za Hrvatsku i Slavoniju.
Sjevero-iztočno od Grmeč – planine prema Vrbasu i
Savi prostirahu se stare slavonske županije: Dubička,
Sanska, Vrbaška i Mrenska. Na zapadu i sjeveru oko
Kladuše i Peći dopirala je Gorička županija, a oko Vranograča
i Bužima županija gorska. Na zapadu kod Tržca
oko Korane pripadalo je zemljište županiji Drežničkoj.
Ostali prostor na srednjoj Uni prama Bišću i Ripču
zauzimale su stare hrvatske plemenske župe te se oko
Krupe prama Bišću pružala županija Psetska ili Pašćenička,
više gore oko Ripča župa Humska, imajući još
g. 1493. svoga župana i četiri sudca stola Humskoga,
jugo iztočno od Bišća župa Neblujska sa četiri koljena
plemena neblujskoga i sa neblujskim kotarom, a još južnije
u dolini Krbavskoj župa Krbavska i na gornjoj Uni
oko Lapca, Dobra sela i Rmnja (Rmanje) župa Lapačka.
Ako još spomenemo župu Poljieku (Police, Polhana)
iztočno od Bišća a desno od Une po dolinah izmedju
g-ore Ljupine, Crljevice i Grmeč-planine prama Ključu u
Lipovskom, Bilajskom, Petrovačkom i u drugih manjih
poljih, onda smo sve stare oblastne kotare u Bihaćkih
stranah naveli. Pošto u posavskoj Hrvatskoj starinske
hrvatske na slavenskoj zadruzi plemena osnovane župe
ili županije polovicom četrnaestog vieka zamieniše germansko-
ugarske grofije (comitatus) sa većim obsegom,
pripali su priedjeli Unski zajedno sa Bišćem zagrebačkoj
županiji te se odslije mjesta Kladuša, Cazin, Ostrožac,
Bužim, pače i Bušević i Krupa preko Une u mnogobrojnih
službenih izpravah spominju kao mjesta u županiji
Zagrebačkoj, koja je držala za svoje prekokupske krajeve
posebno sudište u starodrevnom gradu i varošu Steničnjaku.
Kraj na sjevero-iztoku od Bišća pri zavoju Une
zvao se kao što i sada već u staro doba Krajinom, a pla-
ninski kraj prama izvoru Une na jug i zapad do Bilaja, Pe
trovca, Ključa i Unca: Vrhovjem, Vrhovinom i Vrhriekom.
Sa političnimi kotari sudarali su se u Krajini od prilike
i crkveni. Slavonske županije na Savi prama Vrbasu pripadale
su arcidjakonatu Dubičkom (Sanskom i Vrbaškom)
biskupije Zagrebačke, koja je dopirala svojimi kotari, Gorskim
i Goričkim, i u strane Kladuške i Bužimske. Gorskomu
arcidjakonatu pripadale su g. 1334 i još g. 1501. župe
sv. Martina u Kreščićih (Podzvizdu), sv. Križa u Preseki
i sv. Luke u Budmeriću kod Vranograča, sv. Križa u
Čaglici, sv. Klimenta u Čavi (Bužimu), sv. Martina u Stabandži
i sv. Martina u Krupskoj Kostajnici (danas Varoška
rieka ili Lubarda), dok je Gorički arcidjakonat u današnjoj
Krajini u isto doba obsezao župu sv. Martina u Velikoj
i sv. Križa u Maloj Kladuši i sv. Ivana u Hresnoj.’
Krbavskoj biskupiji i to crkvenomu kotaru Drežničkom
pripojen je bio Tržac na Korani sa okolicom, a sva ostala
Bihaćka krajina na obje obale srednje Une sačinjavala
je crkveni kotar Psetski, poslije prozvan Humski u staroj
hrvatskoj biskupiji Kninskoj. Nekolicinu župa za područje
Kninske biskupije u Bihaćkom kraju spominju takodjer
sačuvane listine i to: u Bišću, u Ripču, Ostrožcu, Cazinu.
Koprivnici (Koprivni), Jezerskom, Obrovcu na Uni , u Menićih,
u Dobrom selu, u Medvedovcu, u Novom gradu
(Todorovu) i u Vrhovini, ali već s obzirom na broj crkvina
u tamošnjem kraju moramo zaključiti, da je u Psetskom
(Humskom) crkvenom kotaru bilo i drugih župa i crkava.
Premda u ovoj svojoj knjizi sva poglavita i znamenitija
mjesta napose opisujemo, to će slika čitavoga kraja
za srednji viek postati čitatelju jasnijom, ako još napose
vlastelu i plemena onih krajeva zajedno navedemo.
Zemlje kod Une držahu prije dolazka Turaka od
Česti vlastela sa svojimi kmetovi, a od česti slobodne
plemenske občine. U Hrvatskoj nije nikada feudalna in
štitucija bila tako tegotna, kao što u drugih državah zapadne
Europe. Većina je naroda kroz viekove u slobodnih
občinah i plemenih po starom slavenskom običaju
sama sebe upravljala i samo donekle ovisila od velmoža.
Slobodne takove plemenske občine obstojale su ovamo
u posavskoj Hrvatskoj sve do novijega doba u Turovu
polju, pod Kalnikom, a donekle u Draganičih, Domagovićih
i Cvjetkovićih, a preko Velebita u Poljicah kod
Spljeta, ali u starije doba, dok nije naša kraljevina provalom
Turaka raztočena, bilo je takovih slobodnih občina
mnogo više. Već u doba kraljeva hrvatskih spominje
se dvanaest slobodnih plemena, a brojem jaki, povlasti
okrepljeni i zakoni uredjeni bili su plemići: Gorički, K l o –
kočki, Gacki, K n i n s k i , Bribirski i mnogi drugi, kojih je
povjest žalibože do sada slabo izpitana.
Na prostoru medju Unom i današnjom hrvatskom
medjom držale su osobito u starije doba više zemlje
plemenske obćine, nego feudalna vlastela. Glasovita je
bila Kreščićka obćina, koja je imala za vlastitu obranu
dva grada: Podzvizd i Vranograč. Uz nju su se na zapadnoj
strani prama suhoj medji hrvatskoj prostirala slobodna
plemena u: Čaglici, Stabandži, Banjanih, Krupskoj
Kostajnici (sada mjesto Varoška rieka i l i Lubarda) i Čavi.
Bliže do Une i prama Bišću bila su pak plemena : Jezersko,
Obrovačko, Menićko, Koprivničko, Vrhovinsko, pak
plemena podložna gradu Bišču: Vrtek, Sudčani, Omršal.
Staro hrvatsko prekovelebitsko pleme Kačića bilo je
oko Cazina i Stiene mnogobrojno zastupano. Staništa tih
plemena mučno je i s pomoću povjestnih spomenika
ustanoviti, a mjesta im niesu ponajviše ni na najboljih
zemljovidih naznačena. Ova su plemena, kao što po gotovo
svekolike slobodne obćine u Hrvatskoj, pretrpjela
velike nepravde i progonstva od velikaša, koji se žalibože
osobito u doba, kad je počela turska nevolja, radije
zanimahu otimačinom dobara slabijih susjeda, ugnjetavanjem
slobodnih obćina i nasilnim pritjeravanjem istih u
kmetstvo, nego li junačkom vojnom na zajedničkoga neprijatelja.
Da si obstanak i po mogućnosti slobodu obezbiede,
sklapala su pojedina plemena sa velikaši ugovore,
povjeravajući se njihovoj zaštiti, kao što pleme Kreščićko,
pleme Vrhovinsko i Dolnjo-Jamničko; druga pak plemena
izmoliše kraljevsku odredbu, kojom bijahu riešena od pokroviteljstva
pojedinih gradova i vlastele, te budu ubrojena
medju plemiće kraljevske i podčinjena sudbenosti županije
Zagrebačke. A l i pored svih povlasti ne mogoše se
pojedina plemena obraniti od sile pohlepnih i grabežljivih
velmoža, koji plemena skučiše u kmetstvo, a njihove za
vlastitu obranu podignute gradove pretvoriše u vlasteoske
zamke. Tako učiniše Karlovići sa plemenom Novigradskim
(Todorovom), Zrinski sa Kreščići i Krupskom K o stajnicom,
a Blagaji donekle s Menići. Pače i pojedine
možnije porodice u plemenih, kojim bijaše kao izabranim
glavarom i l i starješinam obrana plemenskih gradova povjerena,
zlorabiše povjerenje svoje plemenske braće, nametnuvši
se kadšto gospodari i silnici u plemenu i prisvojivši
imetak plemenski. Takovi su nametnici bili u
plemenu Obrovačkom na U n i plemići Sladojevići, u Jezerskom
plemići Nemčići Jezerski, u Čavi Farkašići, u
Podzvizdu Tumpići i Mikulići. Tako se dogodilo, da su
šestnaestoga vieka stare plemenske obćine bile već jako
raztočene i da su ponajviše u nevoljnom kmetstvu čamile.
Glasoviti hrvatski velmože Krčki Frankopani, knezovi
Gusići-Karlovići i knezovi Babonići Blagajski držahu
svaki po jedan dio pounskoga područja oko Bišća. Starinsko
imanje Frankopansko u tom području bio je Tržac
na Korani, po kojem se jedna grana prozva knezovi Tržačkimi.
Kasnije (g. 1431.) nadariše kraljevi krčke knezove
gospoštinom Bihaćkom i gradovi Sokolom i Ripčem. Silni
knezovi Krbavski bili su još za doba posljednjega potomka
slavne te obitelji, bana Ivana Karlovića, vlastnici Krupe,
nekoć Blagajske, i grada Mutnika, koji je nekoć po svoj
prilici pripadao vitezovom Sv. Ivana Jerusolimskoga. K a r –
lovićeva imanja baštiniše knezovi Zrinski. Najprostranija
i najbogatija imanja po bivšoj banskoj krajini, pa i dalje
do Une i preko te rieke, držahu pak knezovi Babonići,
prozvani po gradu Blagaju na Sani knezovi Blagajski.
Na prostoru Krajine, što ga Una obuzima na lievoj strani,
b i l i su njihovi gradovi Ostrožac i Stiena, a znatan dio
zemalja Bihaćke krajine zapadno i sjeverno na suhoj medji
spadao je na Blagajske gradove Žirovnicu (Žirovac), Bojnu
i Brubuo (Prumna), kojih su ruševine na hrvatskoj strani
prema Glini i Topuskom. U Brubnu kao poglavitom gradu
stanovali su većinom Blagajski knezovi. Na desnoj obali
Une imali su Blagaji velika imanja Bušević, Mračaj i
K r u p u, pa i Otoku, koja usred Une na ostrvu leži.
Cazin bilo je dobro biskupa Kninskoga, a Hresno
na Glini tik medje hrvatske imanje crkvenjaka (vitezova
Sv. Ivana), pa je kasnije založeno obitelji Križanića, iz
koje se rodio glasoviti književnik Sveslaven pop Jurko
Križanić. Vlastela obiju Kladuša i Kladuške Peći bili su
vrlo ugledni knezovi Kladuški, a kad se g. 1460. u Zagrebačke
strane odseliše, dospjele su Kladuše u vlast
Slunjskih Frankopana, a Peći u ruke U g r i n a Mihalja Turaka
od Čandorfalve. Veliko i unosno imanje Bužimsko
mienjalo je vlastelu: knezove Celjske, pobožna Martina
Frankopana, silovita Jurja MikuliČića, dok mu ne postanu
gospodari hrvatski plemići, potekavši iz Kninske županije,
Keglevići, koji se prozvaše Bužimskimi. Znamenita
obitelj bili su Kobasići, vlastela Brekovice, Radotine i
Topličkoga Turnja. Od njih ima po svoj prilici i danas
potomaka, ali se ne zovu više Kobasići, već ,,von Schmidhofen”.
Ako još spomenemo vlastelu Izačiće i Sturliće
od Izačić- i Sturlić-grada, koji se radi turske nevolje u
Hrvatsku preko Save ukloniše, to smo naveli svu poglav
i tu vlastelu u Bihaćkoj krajini. K o d izbora Ferdinanda
kraljem hrvatskim u Cetinu na 1. siečnja g. 1527., zastupan
je bio Unski kraj osim biskupa Kninskoga Andrije
TuŠkanića i knezova Frankopana, Zrinskih i Blagajskih,
vlastelom : Brnardom Tumpićem od Vranograča i Zečeva,
Ivanom Kobasićem od Brekovice, Gašparom Križanićem
od Hresna i Pavlom Izačičem. Osim ovdje pomenute vlastele
bilo je u Bihaćkih priedjelih vrlo odličnih plemića,
koji su bili vazali velmoža. Glasoviti su b i l i plemići: Ko –
lonići, Orlovići, Hapčići (Alapići), Jakšići i Kružići. Iz
ovih strana potekoše i Jelačići, dospjevši kasnije u Letovanić,
Bišević, Posavje i Turovo polje, gdje se počeše
pisati polovicom sedamnaestoga vieka po dobru Buzinu u
Turovom polju Buzinskimi. U obče svekoliko plemstvo,
dobjeglo u Pokupje i Posavje zbog straha turskoga, nije
podrietlom iz Bosne, već iz priedjela do Vrbasa i Plive,
koji su vazda hrvatski bili. To svjedoče takodjer i njihova
obiteljska pisma, koja su hrvatska, izdana po kraljevih
ugarsko-hrvatskih i banovih i kaptolih hrvatskih,
a nipošto bosanska, jer su plemići bosanski u Hrvatskoj
b i l i veoma riedki, a sada ih gotovo ni ne ima.

Sva prije opisana uredba Krajine b i uzdrmana, k a d no
Turci poslije katastrofe na Muhačkom polju razbiju straže
postavljene na Vrbasu i osvojivši glavne hrvatske utvrde :
Kamengrad, Dubicu (g. 1538.) i Kostajnicu (g. 1556.),
svojoj državi pripoje sav prostor do Une. I u gornjoj
planinskoj Hrvatskoj prodru Turci prama dalmatinskoj
obali, te zauzmu Cetinu i K n i n (g. 1522.) pa Liku i
K r b a v u (g. 1514.—1528.). Bihaćka Krajina bude obkoljena
poput kakova poluostrva sa svih strana od turske države i opasana gradovi, koje Turci jako utvrdiše. Najvećma
je od to doba prietio Hrvatskoj na srednjoj U ni
tvrdi nekoć Blagajski Kamengrad, u kojem je turski
zapovjednik sa jakimi četami sjedio i neprestano se na
kršćanske strane zaletavao.
Stanovnici Hrvatske, osobito na Krajini, niesu imali
od to doba mira ni počinka, i sva im je briga bila, kako da
se od groznoga neprijatelja obrane. Do skora zavlada u čitavoj
kraljevini skrajna nevolja i siromaštvo, koje upropasti
i vlastelu i narod. Sva snaga, sav dohodak trošio se jedino
na utvrde i za straže u pograničnih gradovih. Ban Ivan
Karlović, knez Nikola Zrinski, knezovi Blagaji i Frankopani,
vlastelin Ivan Kobasić i drugi otmeni junaci niesu
štedjeli ni života ni imetka, da ostatke kraljevine na U n i
spasu, ali u nejednakoj svagdašnjoj borbi ne mogahu
hrvatski vitezovi odoljeti pretežnoj turskoj sili. Budući
da je pogibelj prietila i nasljednim austrijskim pokrajinam,
stadoše ove poticanjem kralja Ferdinanda pomagati kod
obrane ostataka Hrvatske te je njihovim sudjelovanjem i
pomoću ustrojena i uredjena krajiška obrana. Počev od
g. 1530. pa do god. 1555. pretvoreni su po krajini gotovo
svi vlastelinski zamki i dvorovi u tvrdje i stražarnice te
su postavljene u njih jače i l i slabije vojne posade. Sretan
je bio vlastelin, koji je od svog dobra primao toliko
dohodka, da je uz vojnike mogao i sam makar kukavno
živjeti. Manjoj vlasteli pomoglo se tim, što im bijaše povjereno
zapovjedničtvo nad posadom u vlastitom gradu. U
Bihaćkom kraju bili su oko g. 1555. posjednuti vojskom
osim glavne utvrde Bišća još gradovi: Bojna, Bužim, Blažuj
kod Bišća, Brekovica, Bušević, Cazin, Čavički, H resno,
Izačić, Jezersko, Kladuša mala i velika, Krupa, Mračaj,
Mutnik, Ostrožac, Peči, Podzvizd, Radotina, Ripač, Sokol
Sturlić, Todorovo (Novigrad), Toplički Turanj, Tržac,
Vranograč i Žirovac. Budući da je tolik broj utvrda bilo
mučno vojskom posjesti i vojnike u njih uzdržavati, razoreni
su počev od g. 1559. gradovi: Bušević, Mračaj, Žiro-
vac i crkva sv. Marije u Ostrožcu, a general Ivan Lenković
predloži g. 1563., da se takodjer razore: Novigrad
(Todorovo), Čavički, Krupa, Toplički Turanj i Radotina.*
Zapovjednici krajiške vojske: banovi Nikola Zrinski i
Petar Erdedi, Juraj Drašković i Franjo Frankopan Slunjski,
kao što i hrvatski generali: Ivan Lenković i Herbard
Auersperg bili su junaci na glasu i prokušani vojskovodje,
čineći za obranu domovine, što su igda više mogli,
ali jer je sila turska postajala dnevice sve jačom, a
vojska kršćanska bila odviše slaba i zapuštena ponajviše
bez plaće, hrane i strjeljiva, to su bosanske paše razkinuli
ograde i straže na medjah i posegli dublje u kršćansku
zemlju.


Od Kostajnice prodirahu Turci duž Une, osvojivši g. 1561. Lišnicu i Novigrad. Odtuda se pomaknu na desnoj
obali Une prama Buševiću i Otoku, te osvanu g. 1565. s
velikom vojskom pred Krupom, koju bez pomoći iz vana
hrabra, ali posve malena četa Pavla Bakića obraniti ne
mogaše. Premda četovanja niesu nikada prestala, ipak
Turci kroz deset godina iza toga niesu zemlje osvajali, ali
g. 1575. zauzmu s lake ruke Bielu stienu, a sliedeće godine
mjeseca lipnja na prievaru Bužim, a isto tako mjesec
dana kasnije Gradac Hojsićev kod Mutnika i Cazin. Na
Ostrožac navale Turci pod Ferhat-begom i Kapidži-pašom
na 13. studenoga g. 1577. i osvoje ga jurišem, kao
» Što i grad Izačić.
Ostale gradove na krajini: Podzvizd,
Kladušu, Sturlić, Peći nije trebalo Turkom ni otimati
silom, jer ih porkulabi i vojnici bez boja ostaviše, ne
mogavši ni odkud dobiti ni plaće ni hrane, premda bijahu
za to nekoliko puta otišli prosjačiti u Ljubljanu.
Ferhat-beg obašao je zatim sa jednim dielom vojske gradove
kod Une, napravio most kod Novoga, razorio dvor
Kneju kod Steničnjaka i osvojio grad Bojnu, koja je imala
malenu i gladnu posadu. Mjeseca listopada g. 1577. osvoje
Turci takodjer znameniti grad i trg opatije Topuske Sračicu,
a u isto doba udario je bio Kapidži-paša na lievom
turskom k r i l u sa velikom turskom vojskom na grad i župu
Smrčković (izmedju Vojnića, Klokoča i Veljuna), ugrabiv
veliko množtvo marve, dok se ljudstvo sakrilo još za doba
u grad. Kapidži-paša popljačka sa 5000 vojske priedjele
do Korane, porobi silu božju blaga, ali se puk spase u
šume, gore i gradove. Turska se vojska napokon utabori
kod IIresne s odlukom, da udari na Metliku. Oteta
mjesta osiguraše si Turci zauzećem tvrdoga Zrinskoga
grada Gvozdanskog, koji branjahu stražari i rudari (jer su
tu bile bogate srebrne rude) od Turaka i saveznika njihovih
Vlaha tri nedjelje dana, ali kad je sa 2000 konjanika
nakon robljenja Steničnjačke okolice pao pod
Gvozdansko Kapidži-paša (zu den Vallachen, so Gosdansko
belagert), osvoje ga Turci na 13. siečnja god.
1578.’ U Hrvatskoj je tada radi napredovanja turskoga
oružja nastala tolika nevolja, da je krajiški general Ivan
Auersperg očajavao, javljajući staležem kranjskim, da
će Turci predobiti svu Hrvatsku, a on da ne može sa


Odkuda se prije kršćani branjahu, tu sada Turci postavile jake čete
i njimi oklopiše ostatke kraljevine hrvatske. Gradovi: Krupa, Bužim, Cazin
imali su sami za sebe već g. 1577- J a ^ e turske posade i veću vojsku, nego
l i je bila sva vojska hrvatske krajine.
Gr. 1577. bile su u Hrvatskoj sliedeće turske posado:
U Krupi 300 konjanika i 400 pješaka
» Bužimu 50 » 130 »
» Cazinu 50 » 130 »
» Kostajnici 400 » 200 »
» Novom gradu (na Uni) • • 200 > 200 »

Na Udbini 300 » 500 »”
U Buniću 100 » 100 »
» Boričevcu • • • • 70 » 100 »
Na Ostrvici (Kulen-Vakufu) • 60 » 150 »
Osim toga bilo je u Kamengradu mnogo neplaćenih Turaka i Vlaha,
a u Bilaju mnogo neplaćenih Turaka. U svem bilo je u Hrvatskoj plaćenih
turskih vojnika 3700. (Lopašić K.: Spomenici hrv. Krajine. K n j . I. str, 44.)


svojih 600 konjanika, od kojih tek polovica na krajini
služi, a drugi se samo broje i plaćaju, ništa opraviti
protiv 6000 Turaka, pa da je prava sramota, kako se
hrvatski gradovi prepuštaju Turkom. Taj nemar da će se
prije i l i kasnije na austrijskih zemljah ljuto osvetiti.
Ratni dogadjaji posljednjih dviju godina silno uzdrmaše
hrvatsko stanovničtvo u Pounskih stranah. Na
koliko se ono nije bilo Krstovoj vjeri iznevjerilo, stane
od ovo doba u velikih rpah ostavljati starinske svoje
zavičaje, te bježati preko Kupe ća u Kranjsku, Štajersku,
Austriju i Ugarsku, pa u istu Češku i Moravsku.
Napredak turskoga oružja u Hrvatskoj jako je uzburkao
uz Hrvatsku i obližnje austrijske pokrajine. Strah i
trepet od Turaka prisili austrijsku vladu, da poprimi
ozbiljne mjere za vlastitu obranu. Na bosanske paše potuži
se ozbiljno carski poslanik na divanu u Carigradu,
zahtieviijuć, da se oteti gradovi povrate, pa pošto je to
porta odbila pod izlikom, da se u zaokupljenih gradovih
već džamije grade i radi toga da se ne mogu povratiti,
odlučeno bi na dvoru kralja Rudolfa u Zlatnom Pragu
i nadvojvode Karla u Gradcu, da se u napried granice
bolje čuvaju i sila silom suzbije. Čitavu zimu (od g. 1577.
na g. 1578.) spremala se s naše strane velika vojska na
Turke. Zbog budućeg uredjenja vojske na krajini i potrebitoga
troška držao je nadvojvoda Karlo u Bruku na
Muri sabor austrijskih pokrajina, u kojem se staleži posavjetovaše
i zaključiše odredbe, koje valja poprimiti za
osiguranje krajine.3 Velikim vojvodom vojske, koja je
imala na Turčina udariti, postavljen je glavar Koruške
pokrajine barun Juraj Kevenhüller, a na vojnu imale su krenuti sve čete hrvatske pod vodstvom bana Krištofa
Ungnada i vojska obližnjih austrijskih pokrajina. Za ovu
vojnu bi posebna osnova ustanovljena već mjeseca travnja
god. 1578. Nadvojvoda Karlo, kojemu bi podčinjen
i ban hrvatski, poslao je bio radi dogovora u ovom ratnom
podhvatu u hrvatski sabor od 15. srpnja g. 1578.
generala Vida Haleka. Hrvati odlučiše, da će čete sakupiti
pod kraljevsku zastavu na dan sv. Lovre po starinskom
običaju kod svetoga Jurja na Odri. Vojsci hrvatskoj
da zapovieda ban, koji po svojem dostojanstvu ne
može biti podčinjen nijednomu strancu. Hrvati da su gotovi
svaku žrtvu doprinieti za obrambu otačbine, ali da
se ne krnji sloboda i neodvisnost kraljevine, jer je Hrvatska
vazda bila slobodna i od svoje volje podložila se
nekoć kralju ugarskomu (,,cum regnum hoc Sclavoniae
semper fuit liberum, divisque regibus Hungariae spontanea
solum voluntate ipsorum subjacens”).


Na vojnu bijahu pozvani hrvatski velikaši: knez Juraj
Zrinski, Tomo Nadaždi, biskup zagrebački, knez Toma
Erdedi, Ivan Tahi i Gašpar Alapić sa svojimi oružnici.
Ivan Auersperg, nasljednik Herbardov u zapovjedničtvu
krajiških četa, koji je držao u zakupu Nadaždevo imanje
Steničnjak, imao je dobaviti na tom gradu za vojsku
hrane, što ju većim dielom darovaše hrvatska vlastela.
Sve bojne sprave i vojnu prtljagu trebalo je da dopreme
hrvatski žitelji. Auersperg je bio skupio 500 hrvatskih
konjanika, a isto toliko konjanika i 1500 haramija
(hrvatskih pješaka), bješe prikupio Kranjac V i d K i s e l , poslije
general Karlovački. Glasoviti junak Ivan Ferenberg,
tadanji glavar Senja i prvi zapovjednik u Karlovcu, već
je u mjesecu veljači g. 1578. spreman bio na vojnu sa
svojih 600 konjanika strielaca i 1500 pješaka.

Turci niesu ni za doba, dok se pripravljalo na ovu
vojnu, mirovali, već su nesmiljeno harali tužnu našu kraljevinu.
Zaista je bila nastala već skrajna nužda, da se učini
kraj okrutnomu krvoločtvu, i da se barem ostatci Hrvatske
izbave. Velike čete Turaka provališe početkom g. 1578.
opet preko Kupe i naletješe jurišem na Gradac kod stare
Petrinje, porobivši cielu tamošnju okolicu, iz koje odvedoše
2000 kršćana u robstvo. Mjeseca ožujka uzimali su
Turci grad Pernu, zavičaj plemića Šubića Peranskih, obkoliše
gradove Dabar i Prozor kod Otočca i osvojiše u
travnju Frankopanski grad Drežnik. U isto doba prešla
je bila poveća turska vojska Kupu, obsjela Metliku i zadala
grozne muke tamošnjemu narodu, a mjeseca lipnja
popljačkaše Turci okolicu Novoga grada na Dobri i Herendić-
kaštela na Mrežnici, zarobivŠi pod samim Novim
gradom 200 kršćana.


K a k o je vojvoda Kevenhüller sam zabilježio, krenuo je
on s vojskom 13. kolovoza g. 1578. iz Metlike. Vojska mu
je brojila 10.000 pješaka i konjanika, 500 topnika i 500
kopača za šanceve, pa 18 lumbarada. Bilo je tu mnogo
vojaka iz Koruške, Kranjske i Štajerske, ali velik dio
sačinjavahu Hrvati, koje je predvodio ban Krištof Ungnad.
Vojska stiže 21. kolovoza u tabor kod Herendić-kaštela (danas
sv. Petar na Mrežnici), odkle vojskovodja po nalogu
nadvojvode K a r l a naviesti formalno rat Turkom. Marširajući
mimo Blagajskoga Turna (Blagaj na Korani) dodje
vojska 27. kolovoza u Slunj, odkle posla zapovjednik 200
haramija i husara sa kapetanom Jurjem Kraškovićem
do Drežnika, da slete na taj tada već turski grad. K ad
je Drežnik zauzet, bude to odmah javljeno nadvojvodi


Haramije bili su hrvatski pješaci, a husari konjanici hrvatski. U gradačkom
zem. arhivu ima izvorna hrvatska instrukcija za jedne i druge od
8- podpisana po nadvojvodi Karlu.

K a r l u u Gradac i Albrehtu, vojvodi Bavarskomu, i svojti
nadvojvode Karla. Turci se istom predadoše, kad je čitava
vojska pod grad došla. 30. kolovoza stiže kršćanska
vojska do na pogled tvrdje Izačića, gdje su vojnici trpjeli
mnogo od žedje i gladi. Posljednjega kolovoza utabore
se kršćani kod Topličkog- Turnja (na potoku Toplici nedaleko
od Mutnika), i tu se pred njimi pojaviše prvi put
Turci, rpa od 500 konjanika. Andrija Auersperg, kasnije
general Karlovački (sa Tomom Erdedom i V u k om Eggenbergom),
pobjeditelj pod Siskom od g. 1593., natisnu se
za Turci, koji pobjegoše bez obzira, a Kevenhüller dopre 1. rujna pred tada tvrdi i napučeni grad Cazin. Tu
dočeka naše Ferhad-paša sa bosanskimi Turci, ali Čim
Kevenhüller vojsku u bojne redove svrsti, uzmakoše Turci.
Žestoko je bio navalio Krištof Ungnad, koji je vodio
prednje čete. Sam je smaknuo dva Turčina, jednog bodežem,
drugog sabljom. Jedan Hrvat, za koga se mislilo,
da je slabe vjere, ubio je vlastitoga svog šurjaka Turčina,
i odsjekao mu glavu, i donesavši glavu pred generala posvjedočio
vjernost viteza. Od naših je u boju poginulo
samo osam Hrvata. Cazin predadoše Turci sa hranom
i strjeljivom. Dne 3. rujna krenu vojska pod Ostrožac.
Turci su b i l i u neki turanj podmetnuli mnogo praha i
goriva, nadajući se, da će Hrvati, kad u njega stupe,
u zrak odletjeti. Ele to je začuo još za doba kapetan Juraj
Križanić, silan krajiški junak i osnovatelj današnjega K r i –
žanić-turnja kod Karlovca, te je zapriečio nesreću.
Od Ostrožca pošla je vojska 4. rujna g. 1578. u Bužim,
počinuvši tu nekoliko dana. Ungnad pozove Turke,
da se predadu, ali oni toga ne učiniše. Kršćansku vojsku
pritisnu glad i bolest, osobito ljuta griža. Budući da je
medjutim Ferhat-beg bosanski veliku silu Turaka prikupio,
postalo je to za našu nevoljnu vojsku opasno, na što
vojvode zaključiše, da će odustati od dalnje vojne, zapremiti
osvojene gradove vojskom, a ostalu vojsku natrag
maknuti. Kevenhüller nije bio na povratku ni do Izačića
dopro, kad al mu viesti dodjoše, da su Turci Cazin
podsjeli. Na 27. rujna već je bio Cazin u ruku Ferhatovih.

3. listopada stanu Turci udarati topovi na Ostrožac
i prisile grad na predaju. Porkulab Ostrožki Ivan Bogdanić,
potomak stare Ličke obitelji i silni junak na K r a j i n i , nije se s laka predao, već je silno prije pomlatio Turke,
kako je iz Bišća izviestio neki vitez Zach. Našim dozvoliše
Turci odlazak, ali po nevjeri izrobiše ih na putu, te u sužanjstvo
odvedoše porkulaba, vojvodu, sedam njemačkih
vojnika i četiri žene. Dok su Turci otimali hrvatske gradove,
naša je vojska uzmicala, a toliko je bilo u njoj rdjavo
zdravlje zbog patnje i gladi, da je spala na 4000 momaka,
koji se s mukom zakloniše u ostale tvrdjave na krajini.’
Vojna, sjajno započeta mjeseca kolovoza osvojenjem
grada Drežnika, dokončala se kukavno i sramotno gubitkom
svih netom izbavljenih gradova i uzmakom kršćanske
vojske na Bihać i odanle do Kranjske medje.
K a k o su tada gradove i sav priedjei oko Une osvoj-
i l i Turci, ostalo je to sve u turskih ruku tri sta godina
do današnjega vremena. Junačka loza knezova Slunjskih
izumre u mužkom koljenu s banom Franjom Slunjskim.
Njegova sestra A n a udova Czaszar izruči g. 1578. gradove
svoje porodice: Slunj, Cetin, Kladušu, K r s t i n u i Kremen
kralju Rudolfu. Tržačka grana Frankopana izgubivši
Drežnik, Tržac i Furjan uzmaknu u Bosiljevo. Knezovi
Blagajski, očajavši nakon strašne i dugotrajne borbe za
obstanak domovine, izseliše se iz Hrvatske, našavši sa mnogimi
hrvatskimi plemići utočište u obližnjoj Kranjskoj,
gdje bješe Stjepan Blagajski sa sinom Franjom g. 1547.
kupio imanje Koćevje.


Što je bilo kršćanskih straža prama Glini i Korani
u Vranograču, Kladuši, i Tržcu i u obližnjih gradovih,
te su se još nekoliko godina održale, ali pošto se bio
narod iz tih strana razbježao i zemlja pusta ostala, nije
bilo ni stražam dugoga obstanka. Gotovo čitavu Hrvatsku
od Bišća do Otočca, Ogulina i Slunja i dalje prama
K u p i poklopi Hasan-paša (g. 1590—1593.) te narod, koji
ne bješe pobjegao, pod mač okrene. Zemlju, osvojenu na
Uni i preko Une prama preostaloj još kršćanskoj Hrvatskoj,
prikupi Hasan u sandžak Bihaćki, koji zamieni sandžak
Ostrožki, osnovan jur g. 1578. od tada osvojenih
hrvatskih priedjela. Odslije kroz više od pol vieka bile
su sjevero-zapadne strane Bihaćke krajine, pa gotovo sva
hrvatska krajina ovamo do K a r l o v c a i Siska puste i bez
naroda. Budući da je zbog medja bilo svadja i kreševa,
to su g. 1625. medju Turskom i Hrvatskom uravnane
medje na krajini. Povjerenikom je bio bivši ban Nikola
Frankopan TržaČki, koji je vojujući od mladosti na krajini poznavao i Turke i medje bolje nego itko drugi. Polag
ustanova mira išla je medja od Bišća na Izačić, Bužim,
pa na Gvozdanski, Stari Novi, Zrinj i Kostajnicu. Mirom
ovim bili su Turci ovlašteni u tih gradovih, kao Što i u
gradovih straga, naime u : RipČu, Sokolcu, Ostrožcu, Cazinu,
Stieni, K r u p i , BuŠeviću i Otoci držati posadnu vojsku, a
sva zemlja sa gradovi ovamo prama K u p i morala je po
uvjetih mira ostati pusta. Malo je godina prošlo, a Turkom
se prohtjelo razširiti svoju vlast. Nastalo je doba
najljućeg malog rata i pustolovstva pod četovodstvom čuvenoga
Mustaj-bega ličkoga i Buljuk-paŠe Hrnjice Kladuškoga.
Do g. 1637. posjedoše Turci sve malo po malo četrnaest
pustih gradova na hrvatskoj krajini: Drežnik, Tržac,
Mutnik, Brekovicu, Sturlić, Cetin, Peći, Malu i V e l i ku
Kladušu, Todorov Novi, Vranograč, Podzvizd, Pedal i
Goričku. Turci posegoše i gore više od Korenice prama
starom PeruŠiću i Prozorcu. U krajeve medju pomenute
gradove nastaniše Turci 4000 kuća Muhamedovaca i
Vlaha, a b i l i bi još i dalje pomakli medje, da ih nije natrag
potisnuo junački hrvatski general V u k Frankopan TržaČki
sa sinovi Gašparom i Jurjem i zetom Petrom Zrinskim.
Počev od g. 1693. osvoji zaslužni ban Adam Bacan
s hrvatskom vojskom više gradova : Novi, Vranograč, Todorovo
i KladuŠu i razmakne medju kršćanske Hrvatske
preko Une oko Novoga, Kozarca, Vranograča i Todorova,
ali te priedjele opet izgubi Hrvatska uredjenjem medja,
provedenim po grofu Marsigliu (g. 1 700.) na osnovi Karlovačkoga
mira (g. 1699). Ovim mirom priznata je Turskoj
vlast nad velikim dielom hrvatske krajine, koju su Turci
b i l i doista posjeli silom, ali na to niesu nipošto ovlašteni
b i l i . Nakon sjajnih vojna principa Egenija razmakne
Hrvatska opet nešto svoje medje mirom Požarevačkim
(g. 1717.), pripojiv si znatnu čest turske Posavine. Stoje
tada dobiveno, to se g. 1741. izgubilo mirom Biogradskim
nakon nesretne vojne kneza Hildenburgshausena,
koji je g. 1737. pod Banjalukom hametom potučen. Ob
seg Bihaćke krajine umanjen je nešto g. 1791. Svištovskim
mirom, kojim su kraljevini Hrvatskoj povraćeni komadi
zemalja kod Cetina, Breznika, Lapca i Srba. K a k o su
tada medje ustanovljene medju bosanskim vilajetom i Hrvatskom,
tako su ostale nepromienjene do današnjega dana.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Pročitajte i ovo
Close
Back to top button