Prvi rječnik bosanskog jezika napisan je gotovo 200 godina prije prvog rječnika srpskog jezika
Jezik Bošnjaka je izvorno i autentično bosanski. Ni srpski, ni hrvatski; ni srpsko-hrvatski, ni hrvatsko-srpski. Historijski, odnosno, hronološki, bosanski jezik oficijaliziran je znatno prije srpskog i hrvatskog jezika.
Prvi bosansko-turski rječnik autora Muhameda Hevaija Uskufija iz 1631. godine
Prvi poznati rječnik bosanskog jezika napisan je 1626. godine, a štampan je 1631. godine, dakle gotovo dvije stotine godina prije prvog rječnika srpskog jezika, koji je, na osnovama bosanskog jezika, sačinio Vuk Karadžić, i više od dvije stotine godina prije nego što je Ljudevit Gaj kodificirao hrvatski književni jezik, takođe pod snažnim utjecajem bosanskog jezika.
Ako podsjetimo na činjenicu da je bosanski jezik pod svojim imenom i svojim pismom nazvanim bosančica, ubilježio i osvjedočio svoje postojanje još krajem IX, i početkom X vijeka na čuvenim Humskim pločama, a uveliko funkcionirao i kao jezik i kao pismo od vremena Kulina Bana kroz cijeli period svoje do otomanske državnosti, biće nam jasno koliko je duga tradicija bosanskog jezika, koliko je dubok njegov utjecaj na kasnije kodificiranje modernog sprskog i hrvatskog jezika, prije nego što je naziv “bosanski jezik” oficijalno zabranjen. U procesu početne kodifikacije u književne jezike, srpski i hrvatski jezik se oslanjaju na temelje bosanskog jezika i ostaju unutar njegovih gramatičkih, i posebno, semantičkih koordinata.
Humska ploča (XI. ili XII. stoljeće) spada među najstarije spomenike pismenosti u Bosni, pisana je starobosanskim jezikom i ranim oblikom bosanskog pisma bosančice, a sadrži i pet glagoljskih slova.
Zbog toga se, na osnovu činjenica iz historije lingivistike na prostorima gdje danas žive ova tri naroda, može konstatirati da je srpski književni jezik istočna, a da je hrvatski jezik zapadna varijanta bosanskog jezika. Ovo se jasno vidi i iz činjenica da je spomenuti rječnik srpskog jezika Vuka Karadžića, zaista naslovljen kao “Rječnik” a ne “Rečnik”, i da je u njemu isključivo i bez izuzetka upotrijebljen bosanski izgovor: postoji samo forma “čovjek” nigdje “čovek”; “dijete” a nigdje “dete”; “mlijeko”, “lijepo”, “vrijedno”, a nikada “mleko”,”lepo”, “vredno”, i td.
Rječnik srpskog jezika Vuka Karadžića iz 1818.godine, zaista naslovljen kao “Rječnik” a ne “Rečnik”
Na najvećem dijelu teritorija Srbije i Hrvatske (praktično, izuzetak su samo teritorije koje se nalaze neposredno uz granice sa Bosnom), govor Srba i Hrvata i danas znatno odudara od kodificiranog oblika njihovog književnog jezika, tako da i jedni i drugi moraju učiti svoj književni jezik, koji je, kao što je već pokazano, u biti kodificirana varijanta bosanskog jezika.
Naprotiv, na cijeloj teritoriji Bosne, bosanski jezik je do danas ostao prirodna podloga govora koji se povijesno konstituisao upravo kao maternji jezik svih stanovnika na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, kako za ateiste tako i za vjernike, bez obzira jesu li oni muslimani, pravoslavci ili katolici, odnosno, izjašnjavaju li se kao Bošnjaci, ili kao “(Bosanski) Srbi”, odnosno kao “(Bosanski) Hrvati’.
Autor: Akademik Ferid Muhić
Izvor: BESJEDA BOŠNJACIMA
