Dalibor Đumić (22) iz Bihaća, ima oštećen sluh u prosjeku 92 posto. Rođen je u periodu ratne groznice na prostoru bivše Jugoslavije u gradu Kninu u susjednoj Republici Hrvatskoj.
Osnovu školu Harmani 2 u Bihaću završio je sa odličnim uspjehom na kraju svake školske godine i za to vrijeme bio je aktivan u različitim školskim takmičenjima i vanškolskim aktivnostima za što je redovno bio pohvaljivan od strane školske Uprave. U to vrijeme najviše se volio baviti crtanjem, a kako je tehnologija napredovala i pročulo se za grafički dizajn, odlučio je da se okuša u tom polju što mu je postalo novi hobi.
„Kada sam prvi put dobio Informatiku kao nastavni predmet, programiranje mi je tad postalo zanimljivo te sam se isprobao u programiranju web stranica i zaista mi je dobro išlo. Shvatio sam da sam talentovan za takve stvari i odlučio sam se da se posvetim tehnologiji. Nakon završene osnovne škole, upisao sam Mješovitu Elektrotehničku i drvoprerađivačku srednju školu – smjer „tehničar računarske tehnike i automatike“, što je bilo pun pogodak za mene. Nastavio sam istim koracima kao u osnovnoj školi te sam također sve školske godine u srednjoj školi završavao sa odličnim uspjehom što mi je omogućilo da uđem u uži krug kandidata učenika generacije. Bio sam aktivan u različitim sekcijama, a posebno izdvajam filmsku sekciju i sekciju programiranja jer sam se preko tih sekcija angažovao na takmičenja u izradi animiranih filmova, izradi elektroničkih projekata te u programiranju. Nastavio sam dalje sa svojim hobijima iz osnovne škole i tu sam dosta napredovao toliko da sam ušao u tim koji se bavi održavanjem web stranice škole. Međutim, nekako sam se zasitio web i grafičkog dizajna i želio sam isprobati nešto novo, te sam se počeo zanimati za hardversku strukturu računara. Toliko sam se „zalijepio“ na to da sam čak rastavio svoj kompjuter kako bih se što bolje upoznao u strukturu kako bi teoriju primijenio u praksi. Na sreću, u srednjoj školi sam imao takve profesore da su u meni vidjeli potencijal i preporučili neke stvari da isprobam i da se njima bavim što je na kraju rezultiralo mojim velikim napretkom.“ počinje Dalibor svoju priču.
Zapažene rezultate ostvario je tokom takmičenja u izradi animiranih filmova gdje osvojio 3. mjesto na državnom nivou, a na državnom nivou u okviru takmičenja u izradi elektroničkih sklopova osvojio je 1. mjesto. Svi ti rezultati su doprinijeli tome da stekne titulu učenika generacije 2010./2011., i tako osvoji potpunu školarinu u iznosu 100% na privatnom univerzitetu u BiH – International Burch University. Danas je druga godina inžinjeringa elektrotehnike i elektronike na spomenutom univerzitetu i prezadovoljan je tamošnjim uvjetima školovanja. Kako su roditelji otkrili da ne čuješ i kako je to na tebe uticalo u smislu problema tokom odrastanja, djetinjstva i školovanja…?
Slušno oštećena osoba sam postao još kad sam bio mali kao novorođenče. Po rođenju, još u bolnici, imao sam visoku temperaturu, što su mojoj majci prešutjeli, ali je ona u apgaru vidjela da sam imao temperaturu 40C. Sljedeća temperatura je bila već sa tri mjeseca moje životne dobi što je kasnije postalo već ustaljena praksa. Utvrđena je dijagnoza – navodno bronhitis s kojim sam se susretao i dva puta mjesečno. Tek što bi prestali sa injekcijama, trebali bi liječenje iznova započeti. Uporedo s tim, razvijao sam se kao i sva normalna djeca, ali je nešto nedostajalo. Nisam obraćao puno pažnje prema okolini, roditelju su trebali biti glasni da bih reagirao u smjeru odakle dolazi glas i sl. Do moje treće godine života, moja mama se često nalazila u situaciji da pedijatrima sugeriše na simptome gluhoće koje sam uočavala, ali bi uvijek naišla na nerazumijevanje.
Krajem 1999. godine u Udruženju građana oštećenog sluha i govora Unsko-sanskog kantona, održan je javni logopedski tretman, kojeg je vodila surdoaudiolog, prof. Nevzeta Salihović i logopedica prof. Sadeta Zečić kojima nije trebalo više od jednog pitanja i mog upitnog pogleda. Dogovorili smo termin za Beru u Tuzli, i konačno tada utvrdili da imam veliko oštećenje sluha i da je visoka gluhoća uzrok nerazvijenog govora kod mene. Nakon pretraga u Beogradu kod privatnih ljekara, utvrđeno je da pored gluhoće postoji problem sa trećim krajnikom koji je bio i glavni uzrok svih mojih problema. Učinjen je operativni zahvat, a nakon toga su se počeli nizati i prvi rezultati ka poboljšanju mog sveopćeg zdravstvenog stanja, razvoja govora. Nažalost, šanse da se sluh vratiti nisu bile moguće.
Sve to što sam prolazio bilo je veoma teško iskustvo jer sistem funkcionira vrlo loše. Dakle, želim kazati kako je naše zdravstvo u veoma lošem stanju, čast izuzecima. Na sistematskom pregledu nismo naišli na razumijevanje psihologa i po njenom mišljenju ja sam trebao u neki od centara u Tuzli ili Sarajevu na školovanje. Poznavajući mene i moje mogućnosti, a povrijeđena stavom psihologa koja se nije potrudila da sazna ništa više osim mog procenta oštećenja sluha, moja mama je odlučila mene upisati u školu slijedeće godine, vjerujući da možemo postići više i uspjeli smo u tome. Trio – mama, prof. Kurić i ja, radili smo koristeći sve resurse koje smo imali na raspolaganju, kako u udruženju tako i kod kuće. Velika podrška u cijelom procesu nam je bio moj stariji brat Daniel-Armin. U ranoj fazi djetinjstva zbog problema sa sluhom i nerazvijenim govorom ljudi su me doživljavali kao mentalno retardirano dijete. S obzirom da mi se sluh oštetio u vrijeme kada sam bio malena beba, to nije imalo puno utjecaja na mene u vidu kompleksa jer nikad u životu nisam imao priliku osjetiti onaj “pravi” sluh osim prvih nekoliko mjeseci svog života kojih se nažalost ne sjećam. Ono što sam izgubio jeste dječije samopouzdanje, onaj dječiji osjećaj, kada dijete misli da je svijet u njegovim rukama i može da ga mijenja. Godinu dana nakon nabavke slušnih aparata uz pomoć logopeda, pedagoga ali najviše uz pomoć moje majke, počeo sam vladati jezikom i postao sam sposoban da se izrazim kao normalan dječak, istina uz malo čudan naglasak koji i danas imam i često je razlog da me nepoznati ljudi pitaju iz koje sam zemlje došao. Porodica je uvijek bila uz mene cijeli moj život i ona mi je uvijek bila najbolja podrška u svakom smislu.
- Glavno pitanje je vezano za inžinjering i programiranje – otkud interesovanje za to i kako si otkrio da imaš talenta?
Dok sam još bio dijete, često sam igrao svima poznatu igru “Solitaire” kod mame na poslu. To su ujedno bila prva iskustva sa računarom. Tada je u njenom uredu bio kompjuter, a često sam kod nje dolazio na posao jer se rehabilitacija radila u istim prostorijama. Ponekad kad bi mi igra dosadila, ugasio bih je i počeo istraživati šta ima na kompjuteru, najviše Word i Paint. Tako sam se počeo interesovati za tehnologiju iako ne u mjeri da odlučim da će mi to biti poziv. Možda je potrebno spomenuti predmet „Tehnički odgoj“ koji smo imali u osnovnoj školi, u okviru kojeg sam volio praviti makete kuća i korisnih alata. Kasnije se taj predmet transformirao u „Informatiku“ te sam naučio temeljne radnje u nekim osnovnim programima i općenito neke informacije o računarima. Kod kuće smo brat i ja štedjeli novac za prvi računar, međutim kad smo ga dobili, po pravilu – ja sam stariji ja idem prvi – brat nikad nije silazio sa računara tako da sam ga malo koristio kod kuće. Zajedno smo igrali igrice i sjećam se da sam se nekad pitao kako se prave. Ta prva iskustva sa tehnologijom su mi nekako utabala put kojim sam želio poći. Kada se moj brat upisao u srednju školu, prebacio se u tamošnji internat što mi je otvorilo mogućnost da više koristim računar kojeg smo imali. Kad bih rekao da sam srednju školu proveo za računarom ne bi pretjerao. Sjećam se kad sam krenuo u srednju školu da su neki moji vršnjaci već imali neko predznanje, znali su rastaviti kompjuter, popravljati određene kvarove…
Bio sam pomalo zabrinut, te sam odlučio što prije da steknem predznanje koje su imali moji drugari iz razreda. Prvi korak je bila odluka da rastavim svoj kompjuter. Na svu sreću uspio sam bez da ga pokvarim. U osnovnoj školi sam se navukao na jednu zaraznu browser igru zvana “Ikariam” i mnogo sam vremena trošio na nju. U toj igri postojao je forum, a na njemu takmičenja u grafičkom dizajnu i i dizajnu stranica. Na prvo sam takmičenje upao kao amater, ali nekoliko stotina tutoriala poslje uspio sam ovladati određenim vještinama, te sam na par takmičenja pobijedio. Admini foruma su me intervjuisali. Većinu stvari koje danas znam naučio sam baš iz tutoriala, te bi ovom prilikom skrenuo pažnju na značaj interneta u mom dosadašnjem školovanju i životu uopće. Već sam tad odlučio da je to poziv kojem se trebam odazvati, te sam se generalno zaljubio u tehnologiju i sve stvari vezane za nju. Od tada je počelo moje svakodnevno izučavanje i istraživanje tehnologije. Danas, kada dobijem ideju da nešto napravim, bilo da se radi o nekom projektu za fakultet, takmičenje ili jednostavno na zahtjev nekog poznanika, brzo nađem način da ostvarim ideje koje imam. Uvijek govorim da je sve moguće, samo treba upotrijebiti maštu i znanje a ponekad Google.
- Nabroj neke svoje radove ili inovacije i učešća na takmičenjima?
U slobodno vrijeme radim mnogo eksperimenata jer je to inače i moj hobi, moja strast, nije samo nešto što radim na zahtjev fakulteta ili neke osobe od autoriteta. Nekad mislim da će mi to biti problem kada se zaposlim, jer ću biti ograničen određenim zahtjevima, željama, naredbama i stoga se trudim uživati sad kad se mogu upustiti u projekat koji želim i koji smatram dovoljno dobrim izazovom. Svaki od projekata na kojima sam radio donio mi je nešto dobro, neko novo iskustvo, nova saznanja. Projekat “Web Home Alarm Security” sam uradio u četvrtom razredu srednje škole. Radi se o savremenom pametnom kućnom sistemu. Taj projekat mi je donio prvo mjesto na državnom takmičenju, te je uveliko doprinio mom dobivanju titule učenika generacije. Zatim, tu je projekat “Piano gloves” koji sam uradio krajem prve godine Fakulteta, skupa sa Erminom Podrugom i Nedimom Gegićem.
Radi se o rukavicama koje osobi omogućavaju da svira klavir na bilo kojem mjestu bez obzira na to što ne posjeduje klavir. Projekat nam je donio pobjedu na fakultetskom takmičenju koje je održano u organizaciji elektroničkog kluba koji egzistira na našem Fakultetu. Dalje, projekat “Eye-Man” sam uradio sa još dva jako sposobna prijatelja Farukom Ćidićem i Seadom Bandom. I ovaj projekat je osvojio nagradu za najbolju tehničku implementaciju na hackathonu svjetskog nivoa – EMECS-thon 2016. U tom projektu smo napravili robot vodiča za slijepe osobe koji izbjegava prepreke i obavještava slijepu osobu o preprekama preko mobilne aplikacije. Nedavno sam završio projekat “Brain-controlled wheelchair”. Taj projekat je bio jako zahtjevan jer se radi o jako teškom izazovu. Na sreću, taj projekat sam uradio zajedno sa profesorom dr. Jasmin Kevrićem koji se stvarno potrudio da mi pomogne. Tu se radi o čitanju moždanih signala, te na osnovu tih signala prepoznavanje misli o željenim pravcima – desno i lijevo, te prepoznavanja treptanja oka. Razvili smo softver koji dobiva signal sa senzora, obrađuje ga i na osnovu rezultata daje naredbu sistemu za upravljanje koji je ugrađen u kolicima. Dakle, kada korisnik trepne nekoliko puta, kolica se zaustavljaju i time sistem počinje čitati korisničke misli.
Ako korisnik zamišlja da ide desno, to će sistem prepoznati i kolica će se rotirati u desno, a ako ne može prepoznati signal, sistem će dati upozorenje da nije uspjelo čitati misli te će zamoliti korisnika da se bolje koncentriše i ponovo zamisli željeni pravac. Nakon što se kolica rotiraju nakon uspješne zamišljene misli, kolica će ići prema naprijed sve dok korisnik opet ne trepne nekoliko puta. Treba istaći da je to prvi prototip i ima mnogo prostora za unaprijeđenje. Imam velike planove za taj projekat – unaprijediti ga, prezentovati ga na konferencijama i tako dalje. Taj projekat je prepoznala treća najbolja firma u Evropi – Verlab d,o.o. koja se bavi verifikacijom medicinske opreme I odlučili su mi postati bezrezervna podrška za buduće projekte. U biti, kada radim bilo koji projekat uvijek naučim nešto novo i tako postajem bolji za nove projekte i za budućnost uopće. Činjenica da uživam dok radim je vjerovatno tajna mog dosadašnjeg uspjeha.
- Malo o tvom radu za Microsoft..?
Microsoft Student Partner (MSP) program je svjetska inicijativa za rad sa studentima i to ne samo sa onima koji se bave tehnologijom. Cilj programa je približiti studentima tehnologiju, stvoriti jaku zajednicu te olakšati protok informacija između Microsofta, studenata i fakulteta. Članovi zajednice nazivaju se Microsoft Student Partneri (MSP). Program ohrabruje student partnere da uče nove Microsoft tehnologije i prenose to znanje ostalim studentima. Microsoft potpomaže student partnere na način da im omogućava besplatan pristup tečajevima, knjigama i konferencijama, kako lokalnim tako i međunarodnim, ali i ostalim pogodnostima i omogućuje im da zajedno rade na različitim događanjima na kojima se promoviraju tehnologije, rješenja i druge aktivnosti. Uloga student partnera je pružiti vodstvo, treniranje i usluge za zajednicu koji će omogućiti drugim studentima da budu uspješni.
Program je definiran sa svojim ciljevima i zaduženjima koje svi studenti moraju zadovoljiti tokom sudjelovanja u programu. Krajem svake akademske godine radi se revizija pojedinog člana MSP programa i određuje se je li taj student ostvario pravo na daljnje sudjelovanje u programu. Dvije najvažnije stvari kojih studenti moraju biti svjesni kada žele pristupiti programu su – da trebaju biti spremni posvetiti svoje vrijeme programu i da posjeduju razvijenu strast prema novoj tehnologiji. Program je namijenjen studentima strastvenima prema Microsoftovoj tehnologiji koji će širiti tu svoju strast prema drugim studentima, kvalitativno poboljšavati studijske programe na svojim institucijama s najnovijom tehnologijom, te biti na raspolaganju profesorima i asistentima na svojim institucijama kao osobe od kojih mogu dobiti sve relevantne podatke i kontakte vezano uz Microsoftove programe i tehnologiju.
- O obrazovnoj ustanovi na koji trenutno studiraš – koje sve mogućnosti imaš i šta si sve tamo naučio?
Burch univerzitet započeo je s utvrđenom misijom “Unaprijediti učenje i mijenjati živote”. Sada Univerzitet teži da se uspješno prilagodi potrebama učenika kroz ulaganje u infrastrukture svjetske klase za modernu nastavu, učenje, istraživanje i rekreaciju. Kroz neke od najkvalitetnijih metoda nastave i istraživanja i kroz širok spektar akademskih i istraživačkih tema, Univerzitet je prepoznat kao jedan od vodećih univerziteta u regionu. Ono što vrijedi istaći jeste da je Burch trenutno najbolji privatni univerzitet u Bosni i Hercegovini. Ono što mi nude jesu obrazovanje na savremenom sistemu, nesebična podrška izvanrednih profesora i njihovih asistenata. Oko mene su jako kvalitetni studenti koji su postigli razne uspjehe i takav vršnjački duh me jednostavno tjera da što više napredujem.
- Na kakvim trenutno projektima i inovacijama radiš i koji su ti planovi u budućnosti, te da li se vidiš negdje van BiH ili ipak želiš ostati ovdje i pomoći svojoj zemlji?
Trenutno radim na razvoju projekta „Brain-controlled wheelchair“ i cilj mi je do septembra taj projekat unaprijediti u mjeri da postane jednostavan i efikasan za korištenje, pa čak da ga uvedem u industrijsku proizvodnju. Pored toga, radiću paralelno dvije prakse tokom ljetnog raspusta i vjerujem da ću tokom tih praksi raditi na velikim i zanimljivim projektima. Generalno gledajući, prvobitni i najvažniji cilj za sad je završiti fakultet i upisati master u redovnom roku, ako za to bude financijskih uslova. U suprotnom bih se volio zaposliti u kompanijama za biotehnički inžinjering, što bi mi omogućilo dalje napredovanje u obrazovanju i osiguralo egzistenciju što bi mi osiguralo uslove da budem još više inovativniji.
abc.ba/Al Jazera
