Cijena civilizacijskog iskoraka i napretka, koju mi obični smrtnici plaćamo, ponekad je ogromna. Nestaju prastari zanati, starine odlaze u zaborav, mijenjaju se kulturološke i društvene norme ponašanja, pojednostavljeno rečeno, mijenjaju se običaji, način i uvjeti življenja, nerijetko po duhovnnost i mentalni sklop, a često i materijalnu stranu, za čovjeka mnogo štetniji i lošiji.
Jedan od takvih primjera svakako je i odlazak u zaborav velikih blažnih pijaca, okupljalištu seoskog i gradskog stanovništva, na kojem su vršili prodaju, preprodaju i razmjenu stoke i drugih domaćih životinja, kao i poljoprivrednih proizvoda, a i proizvoda nastalih u domaćoj i zanatskoj radinosti.
Zub vremena guta sve pred sobom, ništa i nikog ne štedeći. U ovom slučaju najviše su pogođeni i zakinuti seljaci, poljoprivrednici i ljudi koji se bave tradicionalnim zanatima i koji su od njih živjeli i žive. Svoje proizvode najvećim dijelom prodavali su i razmjenjivali upravo na ovakvim pijacama, međutim, pošteđena nije ni “gradska” raja, jer je na njima do nekih proizvoda dolazila po mnogo povoljnijim cijenama nego u trgovini.
Na fotografijama u prilogu prikazana je blažna pijaca u Velikoj Kladuši davne 1960-e i 1964-vrte godine, a posebno je dojmljiva i upečatljiva ona iz 1964-vrte, jer je rađena u boji, što je u ondašnje vrijeme i za ondašnje prilike bila prava rijetkost.
Mnogo ljudi na jednom mjestu, međuusobna razmjena domaćih životinja, roba i usluga, druženje, nova poznanstva, nova prijateljstva, novi ugovoreni poslovi…, sve to na jednom mjestu, u jednom danu, u ovom slučaju jednog utorka davne 1960. i 1964. godine u Velikoj Kladuši.
Danas, nažalost, ovakvih lijepih primjera i prizora je sve manje.
Ostaju nam samo žal i sjećanja, koja lagano blijede.
