Povelje Kulina bana je najstariji dokument koji se veže za historiju i postojanje Bosne i Hercegovine.
Možemo slobodno reći da je Povelja Kulina bana jedna vrsta rodnog lista BiH i čvrs dokaz negatorima da je Bosna ipak postojala mnogo prije njih i da ima svoj istorijski kontinuitet.
Povelja Kulina bana napisana je 29. augusta 1189. godine na starobosanskom narodnom jeziku i bosanskim pismom bosančicom. Pored toga što je najstariji pronađeni očuvani bosanski državni dokument, ona je i najstariji državni dokument svih južnoslavenskih naroda i država.
Ban Kulin je najčuveniji bosanski ban. Sin je prvog bosanskog bana Borića, a Bosnom je vladao u periodu od 1180. (po nekim historičarima i ranije) do 1204. godine. Sa izuzetkom jednog vojnog pohoda protiv Vizantije, 1183. godine, Bosna je njegovu vladavinu provela u miru, zbog čega je u narodu njemu u spomen ostalo sjećanje na vremena „od Kulina bana i dobrijeh dana“.
Bio je izuzetno vješt vladar, diplomata i pregovarač, tako da se bez težih kriza, pregovorima, ugovorima, poveljama i izjavama, sporazumijevao i održavao veoma dobre i prijateljske odnose sa okolnim zemljama i njihovim vladarima, posebno sa papskom kurijom i Dubrovnikom.
Prvi put se kao vladar Bosne („magno bano Bosine“) pominje 1180. godine, u pismu papinog poslanika Teobalda, koji ga moli da pošalje papi dvije sluge i kože od kuna.
Sa historijskog aspekta od posebne važnosti je Kulinova čuvena povelja, od 29. agusta 1189. godine, kojom on daje slobodu trgovanja dubrovačkim građanima po svojoj državi. U povelji su tačno definisane granice Bosne i navodi da ona ima svoga vladara, prijesto i jasno uređenu državnu vlast.
Povelja bana Kulina prvi je državni dokument pisan na narodnom – bosanskom jeziku na području bivše Jugoslavije i jedan od najstarijih pisanih državnih dokumenata u Evropi uopšte. Nastala je pola stoljeća ranije od povelje kod Nijemaca (kod kojih se prva povelja pojavljuje tek 1238/39. godine) a samo nekoliko godina kasnije nego u Španiji i južnoj Francuskoj.[1]
Kako je Bosna u to doba bila samostalna država, imala je i svoju samostalnu crkvu. Za razliku od ostalih slavenskih crkava na Balkanu, bugarske i srpske, ta crkva je nazvana bosanskom. Iako je njena unutrašnja organizacija još mnogo ranije bila provedena, samostalnom je proglašena tek za vrijeme vladavine bana Kulina, kada se Bosna podigla na svoje vlastite noge kao samostalna država.
Kako je rimska kurija smatrala Bosnu i dalje svojim crkvenim područjem, papa Urban III, 1187. godine, ustupio ju je dubrovačkoj arhiepiskopiji, a nedugo zatim, papa Inoćentije III šalje u Bosnu i svoje inkvizitore.
U pismu upućenom papi Inoćentiju III, u septembru 1199. godine, zetski knez Vukan optužiće bosanskog bana Kulina za jeres, što je bilo povod da se papa obrati ugarskom kralju Emeriku da ovaj „opomene bana Kulina, da se odvrati od jeresi, a ako neće, neka sa vojskom provali u Bosnu, pa je zaposjedne i iz nje protjera i bana i one koji neće da se odreknu jeresi”.
Na skupu kojeg je ban Kulin organizovao, 8. aprila 1203. godine, na Bilinom Polju kod Zenice, prvaci Crkve bosanske dali su pisanu izjavu papinom izaslaniku, dubrovačkom arhiđakonu Marinu, da će „pridržavati naredaba i zapovijedi svete rimske crkve, i u životu i ponašanju svojem”, i da će joj „biti poslušni i živjeti po njezinim propisima”, jemčeći za sebe i za sve, koji su od njihove zajednice, sa svojim posjedom i cijelim imetkom, „ako bi ikada ubuduće bili pristalice jeretičke zablude”. U toj izjavi oni se odriču šizme (abrenuntiamus scismati), kojom su, kako ističu, „ozloglašeni”, i priznaju rimsku crkvu za „svoju majku i glavu cijeloga crkvenoga jedinstva”.
Priznavajući rimsku crkvu, zbog opštih političkih prilika, Kulin je na taj način sklopio uniju sa Rimom, ali će posebna Crkva bosanska i dalje nastaviti svoj život kao samostalna crkva, što će se odraziti na samo ponašanje Rima prema Bosni kroz čitav srednji vijek.
Posebnom odlukom o nacionalnim nagradama i priznanjima, Bošnjačko nacionalno vijeće je, 11. maja 2004. godine, ustanovilo nagradu „Povelja kulina bana”, kao najveće nacionalno priznanje sandžačkih Bošnjaka. Nagrada se dodjeljuje pojedincima za životno djelo ili nacionalnim institucijama za izuzetna ostvarenja.
Čeka se odgovor ruske agencije: Hoće li Povelja Kulina bana biti vraćena BiH
?
Ruski ministar kulture Vladimir Medinski odgovorio je na pismo ministra civilnih poslova Bosne i Hercegovine Adila Osmanovića u kojem je zatraženo vraćanje Povelje Kulina bana Bosni i Hercegovini.
Medinski u odgovoru napominje da se vrijedni rukopis iz 12. stoljeća čuva u biblioteci Ruske akademije nauka, te ističe da je ona u nadležnosti Federalne agencije naučnih organizacija (FANO).
“U vezi s tim rješavanje pitanja sudbine Povelje nalazi se van granica Ministarstva kulture Rusije. Stoga je vaše obraćanje proslijeđeno FANO-u, a o rezultatima ćete biti obaviješteni neposredno iz ove ustanove”, piše Medinski.
Podsjetimo, ministar civilnih poslova BiH je sredinom decembra boravio u Sankt Petersburgu i tom prilikom je ruskom kolegi predao pismo kojim su obrazloženi razlozi za vraćanje Povelje Kulina bana Bosni i Hercegovini.
“Povelja Kulina bana od neprocjenjivog je značaja za historiju Bosne i Hercegovine. To je prvi poznati diplomatski dokument koji je izdao jedan bosanski vladar vladaru druge države te pisan na domaćem jeziku. Kao takav, ovaj dokument svjedoči o dubokim korijenima bogatog bosanskohercegovačkog kulturno-historijskog i jezičkog nasljeđa koje bilježi srednjovjekovna Bosna”, rekao je Osmanović.