Smokvara – sluteći na prvu, čovjek bi pomislio kako se radi o nekom našem bilju ili voćki. Dublje razmišljajući, dodao bi još da tu postoji neka konekcija sa smokvom, šta li drugo? Ne. Nije to, a ni poslastica, kako je onako kolokvijalno nazivaju. Nadilazi ona to svoje značenje. Svojevrsni simbol južnih krajeva naše domovine predstavlja naizgled jednostavan, a opet istovremeno neodoljiv način zaslađivanja i uživanja u prirodnom i zdravom načinu unosa šećera u organizam i zadovoljavanja potrebe za istim.
Ovo jelo autohtone korijene nalazi u Hercegovini iz jednog prostog razloga – nigdje smokve ne uspijevaju kao južno od Ivana. A upravo je to glavni sastojak ovog jela. Po obliku neodoljivo podsjećaju na hurmašicu, pa bi mnogi rekli da je to neka njena naprednija sestra. No, samo hercegovačke kuhinje znaju pravu tajnu. Kažu da se najbolje Smokvare serviraju međ zidinama prkosnog diva Počitelja, u vrelom Bune nošenom hladu Blagaja i po uzavrelom mostarskom Kujundžiluku, uz grandiozan pogled na Stari. Kada mapirate ove tri lokacije, zaključak je poprilično jednostavan – mini tura duž našeg juga dala bi se isplanirati. A tek kada u sve to uključimo strane posjetitelje, koje će već krševiti pejzaži, strahopoštujuća modrina Neretve, nepregledna historijska ostavština i toplina domaćinskog prijema koji dole stanuje ostaviti u začuđujućem izdanju, onda zasigurno sa Smokvarom kao šlagom na sve možemo računati na to da će idući puta sa sobom povesti bar po nova dva-tri zaljubljenika putovanja ili još bolje – gurmana. Jer što se više na tanjirima iznese tog šmeka i pomame, pa i porazbija u neizbježnom domaćinskom poletu, toliko kase neće mirovati od zvuka zarade.
Sretni i oni i mi. Zar postoji bolja formula? Postoji. Zove se promocija, marketing, reklama. E, upravo za to ovakvi tekstovi služe. Širimo dalje naše gastronomsko blago, dajmo mu smisao našim turističkim draguljima, biserima, uzmimo mu puni potencijal.
Tek tada ćemo znati cijeniti ovo što imamo.
Degustaciju naša ekipa je imala u Pasha looku.
AUTOR
Mirza Imamović