Nane Mevlida Sijamhodžić, iako ima 81. godinu još uvijek je u dobrom zdravlju, a “bome” još i radi neke od kućnih, pa i poljskih poslova.
Rekoh idem ja “vala” da obiđem nanu Mevlidu. “Bome” imam šta i da vidim iz daljine. Nane radi i sve se iz daljine pogleda. Ja joj nazvah sellam, ona meni sa osmjehom odvrati – alejkumu sellam Hasan-beže.
-Otkud ti Hasan-beže, gdje te put vodi po ovim našim zelenim poljima ili si ti maksuzile nani došao da me obiđeš, more biti?
-Eh, nane Mevlida, pa vidiš da sam i došao maksuz. Sjećam se ja kako si ti meni fino rekla “moja duša me ne pati, a noge ne bole” pa tako sam i ja pješice evo došao.
-Aman jarabi, da te Allah nagradi kad si došao. “Deder” sinko da mi malo sjednemo i da se ja “bome” malo odmorim, da odahnem… ma vidiš ti Hasane, nane radi ove neke lakše poslove. “Bome” fino vrijeme, a nane malo izašla u ove “njakve” radove – sa veselim osmjehom nane odgovori.
-Vidiš moj Hasan-beže, iako je nane stara, ali opet “barem” mogu nešto i raditi – hvala Dragom Allahu samo za zdravlje.
Njena šarena marama prekrila njeno lice, uvijek su mi bile drage njene priče. Mnogo savjeta nane Mevlida mi je dala, uvijek je bila prema mnogima tiha i blaga.
-“Bome” Hasane, hvala tebi kad se ti ne stidiš da se slikaš sa starim insanima. Eto, moja duša me ne pati, a noge me ne bole, pa srećom još uvijek mogu da hodam – sa veselim osmjehom nane Mevlida meni odgovori.
-“Bome” moj sinko, prije u onom vaktu, u moje vrijeme bilo je sve nekako drugačije… više su se obilazile komšije, rodbina, jedni drugi su se cijenili i jedni drugima pomagali, a u današnjem vaktu, jedva da neko svrati, da te poselami. Neka si ti meni živ i zdrav, a “bome” i da te sreća prati, da nam još uvijek i dalje njeguješ naše stare običaje.
I tako priči nigdje kraja kraja, ne biramo teme, dotičemo se svega, a nane Mevlida na kraju razgovora naglsi – neka te Hasane, sevap je starije insane obići.
Hasan Keranović (14.09.2016.)