FOTO: Jarak u Bihaću 70-ih
Za predškolskog seoskog “deliju” (naziv od milja za predškolske dječačiće, često korišten u seoskim sredinama) od 5-6 godina i kusur mjeseci, pa i onog nižerazrednog osnovca u vrijeme ferijalog raspusta, nit ljepšeg dana, nit boljeg i dražeg dara od onog “babinog”, “tatinog” ili “ćaćinog” – kako vam volja, kada pokaže svoju milost i obeća mu da će zajedno sa njim u ponedjeljak, ranom zorom u “Bišće” na “sajam”, kako se uvriježeno nekad nazivao odlazak na blažnu pijacu.
Blažna pijaca uvijek je bivala ponedjeljkom. Zato je “delijama” iz uvoda priče ponedjeljak bio najdraži dan u sedmici, izuzev, ako bi babo odlučio da aktivira neku zaostalu kaznu i pretvori je u zabranu. E, onda bi za “delije” nastupio sumrak, smak svijeta, Zemlja bi se prevrnula naopako, a najdraži dan u sedmici pretvorio bi se u najcrnji ponedjeljak, ponedjeljak koji je najduže trajao, ponedjeljak uzaludnog plača i očaja.
Teško je bilo prespavati tu noć pred ponedjeljak u kojoj se mašta o ranom jutarnjem buđenju uz zvona zaprega, koje su put Bišća znale hrliti dok se još ni razdanilo nije. Misli su se spontano, nekontrolisano, usmjeravale na karavanu istih ti konjskih zaprega u kojoj se i same “delije” nalaze, te uz taktove zvona prebrojavaju automobile, koji ih usput prolaze, a oni se trude da pogode marku, tip i državu te godinu proizvodnje istih.
Ipak najteže bi im padala činjenica, u slučaju zabrane, da neće biti dio sajmenog meteža; da neće čuti nadmudrivanja kupaca i natkupaca, ljudi prilikom pazaranja konja, krava, ili pak kompletne zaprege; da neće obilaziti štandove sa igračkama, a poneku i dobiti, jer su bili dobri, štandove sa robom od koje su najviše mjesta zauzimale Carrera “pantalone”; da neće osjetiti miris ćevapa i prženih kobasica, nerijetko i uživati u njihovom ukusu, a ako tu ne, u Jarku im ćevapi il’ riba iz Dalmatinca gotovo nikad ne bi izmakli.
JARAK je, vjerovali ili ne, u svemu bio posebna priča, priča za sebe. Ujutro se prvo u Jarak navraćalo kako bi se u mlin istovarilo žito po koje bi se navraćalo po povratku sa blažne pijace, ukoliko ne bi bilo samljeveno, naredni ponedjeljak je najčešće bio novi termin za otpremu.
Jarak je uvijek bio krcat razormljenih konja, koji su, privezani uz zapregu, uživali u bogatoj hrani – sijenu, zobi ili kukuruzima, kao nagradi pred dugi put koji im je slijedio.
Ćevapi ili girice iz Dalmatinca, a često i lubenica ili neko drugo voće, koje su “delije” dobivale u Jarku, bili su neka vrsta nagrade za čuvanje i stražarenje nad zapregama, dok su im starješine, ili oni za koje su se još obavezali i obećali stražariti, na brzinu odrađivali obaveze u općini ili obavljali kupovinu na voćnoj pijaci, “željezari”, knjižari…
Od svega samo su još ostala sjećanja i uspomene duboko urezane u srca i duše, koja lagano blijede ali se opiru zubu vremena. Jarak je jedno vrijeme služio i kao otvoreno skladište – mjesto na kojem su se preko ljetne sezone deponovale ogromne gomile lubenica, a tu su se često i prodavale.
Danas je Jarak parking prostor, sutra već, ko zna šta će biti?
