Pune ko šibica krstarile su nekad ulicama i drumovima u gradskom i prigradskom saobraćaju.
Na početku zadnje trećine enterijera bila je smještena tzv. sofra, rezervisana za onaj dio malo temperamentnijih srednjoškolaca, koji su nerijetko, pri bržoj vožnji u krivinama, znali izvoditi mladačke nestašluke i akrobacije.
Na tom dijelu lomila se gradska ljepotica, krckala je “sofra”, a zvukovi su se iz sekunde u sekundu izmjenjivali, nekad prelazeći u glasno klepetanje.
Riječ je o enterijeru popularne harmonike koja je nekad bila dio naše mladosti i radosti, dio našeg života.
Ostalo nam je samo da se sa žalom prisjećamo te ljepotice, a i vremena u kojem je obitovala.
