Tradicija. običaji, starineVijesti

Na granici sjećanja – komušanje kukuruza zaboravu i vremenu prkose

Godine neumoljivo prolaze. Kako one prolaze, misli mi se sve češće vraćaju u dane djetinjstva. Bilo je to prije, insan se svega sjeća prije mnogo godina.

Mnogi insani su napuštali rodni prag i selo je postajalo selo staraca i selo sablasno praznih ili polusrušenih kuća. Ostale su mnoge kuće puste, osamljene, a u nekima su ostale majke i očevi…brižno čuvaju naša ognjišta.

Mnogi koji su ostali tu živjeti radili su marljivo na njivama, uzgajali stoku i perad. Zemlja je bila plodna pa insan nikada nije bio gladan. Sadilo se i sijalo domaće sjeme, gnojilo stajskim đubretom, umjetno gnojivo koristili su samo imućniji. Ničega nije bilo u izobilju, ali gladi nije bilo.

A, ja u svom srcu nosim uspomena iz djetinjstva! Meni najdraža uspomena ostala je – sjećanja na branje kukuruza i komušanje. Mnoga omladina u današnjem vaktu, sigurno ne znaju što je to komušanje kukuruza, šta je sepet, kako izgleda žetva komuše srpom. Neki ne znaju da se oralo plugom kojega su vukli volovi ili konji. Prijevozna sredstva su bila konjska kola u koje su bili upregnuti konji ili volovi.

Kad se noć nad selom spusti, prve komšije bih dolazile na komušanje kukuruza. Bogme u avliji stoji velika hrpa kukuruza, pa se znalo komušati i do u kasne sitne sate. Čule su se pjesme sevdaha, žvižduci momaka i osmjeh djevojaka. A majka i sestra pripremale su mnoge poslatice da se mogu počastiti musafiri. Bilo je vala svega – od kolača, pečene masirače, domaće halve, kuhanih kestena, pa bome i kahva.

Valjalo je i pune sepete kukuruza nositi, pa ih u kurzane istresati…a nije bilo teško ništa. To je bila jedina prilika da se omladina sastane, a vala i stariji insani da zapjevuju, a bome bilo je i tajnog ašikovanja momaka i djevojaka. Sjećam se i komšije Muje i njegove harmonike. Svi smo ga poštovali i cijenili. Eh, kako i nebi kad je on jedini imao harmoniku i znao je najbolje da svira sevdah i narodna kola.

Djevojek i momci su jedva čekali da Mujo zasvira kolo…aman jarabi, i staro i mlado se našlo u kolu da poigra. Tako su prolazile te jesenje noći, ta druženja i komušači su svakom ostali u lijepim sjećanjima. Stigala nam je i hladna zima…

U dugim zimskim noćima susjedi su odlazili jedni drugima na sijelo. Divanilo se, pjevalo do dugo u noć uz treperavu svjetlost svijeće ili fenjera. Insai su imali više vremena jedni za druge. Puno se družilo, puno se radilo. I mi djeca radili smo u polju, kupili sijeno u livadi, čuvali stoku, išli u nadnicu, a još uz to i učili.

Eh, koliko još sjećanja navire! O svakome bih mogao napisati priču. Ne znam je li se tada u tom vaktu živjelo ljepše, ali znam da to razdoblje moga života budi u meni mnoga uspavana sjećanja i ostavlja trag koji svakim danom postaje sve vidljiviji.

Autor: Hasan Keranović (05.01.2017.)

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Pročitajte i ovo
Close
Back to top button