SvijetVijesti

Napokon jedan zdrav pristup i razuman osvrt na prijetnje nuklearnim oružjem i rat u Ukrajini

Treba li se stvarno bojati nuklearnog rata ili su to obični fake news?

Otkako je postalo jasno da Rusija ne može pokoriti Ukrajinu, sve češće stižu prijetnje o upotrebi nuklearnog oružja, i to ne samo od propagandista u medijima iz Moskve. Bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko u četvrtak je na sastanku u Minsku ruskom ministru vanjskih poslova Sergeju Lavrovu navodno rekao da “Rusija mora biti spremna upotrijebiti nuklearno oružje”. Pet dana prije toga ruski lider Vladimir Putin izjavio je da će njegova država Bjelorusiji u nadolazećim mjesecima predati raketne sustave Iskander-M “koji mogu ispaljivati balističke ili krstareće rakete, što konvencionalne, što nuklearne”.

Ali i The Atlantic je u članku u kojem su razgovarali s brojnim američkim stručnjacima, generalima i diplomatima potvrdio kako se svi oni slažu da je vjerojatnost nuklearnog rata sada veća nego ikad od kubanske raketne krize 1962. godine.

Načela uporabe nuklearnog oružja do sada su bila regulirana Ugovorom o neširenju oružja između pet zemalja koje su razvile i koristile takvu tehnologiju prije 1967., ali američka vlada procjenjuje da Rusija ima nekoliko načina da izvrši atomski napad na Ukrajince.

To su prema The Atlanticu: detonacija nuklearne bombe iznad Crnog mora kao demonstracija snage i namjera bez izravnih žrtava; pokušaj uništenja vodstva Ukrajine udaranjem u bunkere predsjednika Volodimira Zelenskog i njegovih savjetnika; napad na ukrajinsku vojnu bazu ili skladište bez namjere da se nanese šteta civilima ili uništenje cijelog grada i pokolj civila kako bi se izazvao užas i natjeralo protivnika da odmah odustane od borbe (po uzoru na ono što je 1945. učinio SAD nuklearnim bombardiranjem Hirošime i Nagasakija).

Za Tončija Tadića, nuklearnog fizičara s Instituta “Ruđer Bošković”, sve su to nebuloze i PR koje ruske vlasti upućuju prije svega domaćoj javnosti s ciljem da se Rusija prikaže velesilom koja, ako želi, može donositi takve odluke.

“U stvarnosti to je besmisleno ponašanje jer dokazuje da ruske konvencionalne vojne snage ništa ne vrijede pa prijete Ukrajini, koja je u vojnom smislu daleko inferiornija u odnosu na ruski imperij. Besmisleno je i zato što nitko u Rusiji ne može predvidjeti kako bi se razvijala situacija nakon što bi oni upotrijebili nuklearno oružje. Teško možete računati da ćete baciti takvu bombu, a druga strana neće reagirati”, smatra Tadić.

Ono o čemu se malo zna u široj javnosti, dodao je Tadić, jest podatak da u svijetu postoji stalna suradnja nuklearnih znanstvenika, koja nije prestala ni dok traje rat u Ukrajini. Znanstvenici SAD-a, Rusije, EU, Indije rade na istraživanjima poput nuklearki četvrte generacije, kao i na fuziji. “Tim se kanalima sasvim sigurno šalju i poruke drugoj strani. Osim toga, postoji i suradnja na razini think tankova.

Puno ljudi ne zna da u svijetu postoje dvije velike mreže think tankova, jedna je EuroMeSco sa sjedištem u Barceloni, koji okuplja 104 think tanka iz EU i područja Mediterana, a druga je Strategic Studies Network iz Washingtona, koja okuplja američke i azijske.

Strateška sigurnost
Na njihovim zajedničkim sastancima, a imao sam priliku sudjelovati na takvom 2014. u Bangkoku, bili su eksperti iz SAD-a, Rusije, Kine, Indije, Južne Amerike, raspravljalo se o međunarodnim odnosima, strateškoj sigurnosti pa i nuklearnoj sigurnosti, i to u svim aspektima. Vrlo je vjerojatno da je tim kanalima poslana poruka ruskoj strani da se ne igra nuklearnom Pandorinom kutijom.

U to su doba znanstvenici, među kojima je i Tadić, ponudili i rješenje vezano za iranski nuklearni program.

“Zauzet je načelni stav, a to je da Iran ima pravo na nuklearni program, ali uz čvrstu međunarodnu kontrolu kako ne bi došlo do nedopuštenog obogaćivanja urana. To je više-manje bio stav svih sudionika bez obzira na to iz kojih su država, a kasnije je ugrađeno u sporazum.”

‘Rata ne bi bilo da je Ukrajini ostalo samo 10 nuklearnih projektila‘

Tonči Tadić podsjeća kako se govori o korištenju taktičkog nuklearnog oružja za eliminaciju ukrajinskih uporišta i objašnjava kako u tom slučaju postoje dvije varijante.

Jedna je da bomba sadrži manje fizijskog materijala poput plutonija, a puno više fuzijskog, što proizvodi intenzivno neutronsko zračenje koje uništava svakoga tko se ne nalazi ispod barem četiri metra betona ili zemlje.

Druga varijanta je da se upotrijebi onako kako svi zamišljaju, a to je da bomba napravi golemu gljivu, što znači da sadrži puno fizijskog materijala, ali u tom slučaju Rusi bi užasno kontaminirali i područja na kojima se nalaze njihove trupe, a zagađenje bi se preselilo i na područje Rusije.

Čak i ako potom osvojite takva područja, od njih nemate koristi još dugi niz godina. Osim toga, postavite si pitanje bi li rat u Ukrajini prestao da Rusi na takav način ubiju Zelenskog? Ne bi, nego bi on tada postao mučenik”, drži Tadić i dodaje kako po njemu ipak nije loše posjedovati nuklearno oružje:

“Uvjeren sam kako ovog rata ne bi bilo da je Ukrajini ostalo samo deset nuklearnih projektila”, kaže ovaj fizičar.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Back to top button