Kad dođe zima i padne prvi snijeg, temperatura kad ispod ništice spusti se, prtina pod nogama zaškripi kad… djeca su tad radosti puna, a bezbrižan je samo onaj domaćin što dobru zimnicu pripremi, što pune sahane i riznice hrane imade, što dovoljno ogrijeva za hladne dane pribavi, da furunom vrućom sobu toplom učini.
Jer, bez pruća furuna ne može biti vruća, rekli bi naši stari, a furuna, ili kako su je još kod nas popularno, skraćeno, zvali – furna, u bosanski jezik ušla je iz turskog jezika.
Furune su se nekad kovale od željeza, izrezavale od lima, zidale pečenom ciglom ili pravile od zemljanog ćerpiča (nepečena opeka napravljena od blata sušenog na suncu).
Najljepše su bile one furune ozidane od ćerpiča sa ugrađenim petnjacima, željeznim vraticama i limenom rernom za pečenje čitavih krompira i pita svih vrsta.
Na vrhu furune je bio sulinjar (sulunar), limena cijev kroz koji je išao dim u odžak.
Posebnu ljepotu furuni davali su petnjaci – keramički lončići po kojima se nekad mjerio imetak domaćina.
Samo neke starije osobe, one što danas preko 50 godina imaju, mogu kroz djetinjstvo da se furune sjete i bosanskh soba što ih grijahu.
Mogu da se sjete raskošne ljepote bosanske sobe, njene šarolikosti i čistoće, njenih tkanih ćilima, njenih stora i draperija, kefnjaka, njenih kalufnih jastuka, malih prozora i bijelih zarića, sanduka i sehare kod drvenog kreveta, dolafa u budžaku i zemljane furune.
Ako se neko od vas sjeća cijenjeni posjetioci, podijelite sjećanja i iskustvo sa nama.