KnjiževnostPRIČE IZ NAŠIH AVLIJAVIJESTI

BRIJAČNICA

NEKAD SE U NAŠIM STARIM BRIJAČNICAMA ZNALE SVE PRIČE IZ GRADA… EVO KRATKA PRIČAO JEDNOJ NAŠOJ STAROJ BRIJAČNICI… Ugodno čitanje…vaš Dževad Harbaš alias Dick Tracy

Priče iz naših avlija… dvadeseta priča…

BRIJAČNICA

Idem na šišanje, viš’ me mati dva puta ćerala, a ja uvijek slažem da je gužva. Ona se potužila starom, on me mrko pogled'o, dao pare i naredio, da se ne vraćam dok se ne ošišam.

– Neće meni hodati po kući čupavci i bitlsi, pa da mi se smije komšiluk, hajd’ sad razguli.

A tad baš u modi bila malo duža kosa, svak’ je pušćo, jedino nama stari nije dao. Kod njega je moralo biti sve po PS-u. Valjda je to naučio kad je bio u „Domu za ratnu siročad“, gdje je odhranjen, pošto je u onom ratu ost'o bez roditelja…U mene baš onako malo narasla kosica, počela prekrivati uši, svježe oprana, sva se razletila na onom vjetriću i li'po mi je bilo žao šišati, a šta'š, ono što se mora, mora se. Idem ja mahalom i dolazim na asvalt, odmah tu je u blizini naša stara brijačnica. Svi smo se tu šišali iz mahale, i moj stari i did kad dođe u Bihać. Brijačnicu je držao naš stari Bihaćki brico, veliki meštar i gospodin…Ulazim u brijačnicu i pozdravljam:

– Merhaba komšija.

– O meraha Ibrin, šta je, je l’ šišanje, kako ćemo?

– Ma na špic, reko mi stari i da nema na zulufima dlake, znaš kakav je on, neda čupavce u kući i bitlse.

– Neka, vala je u pravu, viđaj ti danas ove mladeži šta radi, nikoga ne poštuju, pušćaju kose k'o da su ženskać.

Ja sjedam na onu slobodnu stolicu, jer imaju dva čo'eka još prije mene. Jedan je stari dido što se šiš'o, pa se sad brije. Ovaj prvi do mene čita novine, pa onako preko naočala, nešto govori našem brici, ja ga ne razumijem, a sigurno ni brico. Brico samo klima glavom i prilazi onom širokom kajšu što visi kod ogledala i oštri britvu. E, meni se nama kosa digla na glavi. Sjetio sam se kad smo se sunatili i kad sam rek'o burazu da smo najebali. Isto onaj berber oštrijo britvu na kajš. Komšija brico primjetio da sam se zabeljio u onaj kajš i britvu pa me priupita:

– Da se nisi mislio i ti brijati komšo, kad si toliko se zagled'o u ovu britvu?

Svi se nasmijaše, a i ja sa njima, al’ ne odgovori mu ništa. Brico počeo polako brijati ovog starog didu i nešto šapće sa njim. Iza britve ostaje samo ona tlaka, nema ni safuna na njoj, a ni dlačice. Gledam u tog starog didu, na njemu lijep sako, zvani „Riblja kost“, uredan i pedantan. Već je duboko prešao sedamdeset. Lice naborano, kosa sijeda, a vedrina u očima boje kestena. Vidi se na njemu da ga život nije mazio, al’ se ne da. Ubrzo je bio obrijan i komšija dofaća sa police ono mirišljavo prskalo, s kojim se pršće kad se ljudi obriju. To je k'o neka mala željezna bočica, ima na kraju pumpicu, a brico drži u ruci drugi kraj od gume, k'o neku lopticu i stišće, a ono izleće ono mrišilo. Šta u ono trpa ne znam ni dan danas, al’ mahala je mrišala kad stari dođe sa brijanja i šišanja…Brico uzima onaj malehni peškirić i maše iznad dide, k'o kad bokseri završe rundu. Valjda ga rashlađiva, i da i on dođe do daha…Ode dido, polako, a na vratima samo dobaci komšiji brici:

– Baš si me li'po sredio, sad sam k'o momak, eh, danas mi se ‘ći udaje, ima da me sve nane gledaju.

Slatko se on nasmija i ode niz mahalu. Već je na onu stolicu, što se more podizati i spušćati, sjeo onaj u cvikama i šiša se, a ja bacam pogled po bricinoj radnji. Još uvijek su na zidu stare izblijedjile slike, diplome, isječci iz novina. Za oko mi zape, stara ručna mašina za šišanje ili „nularica“. Mi smo je zvali šika-traka. Bilo ih je nekoliko u mahali, i ako sam išta mrzio, to su bile te mašine za šišanje. Došla jednom naredba da se svi šišaju po školama, što kraće, jer su se pojavile buhe u nekim razredima. To su one male „baje“, što se nastane u glavi, pa te srbi glava, sav se raščešeš. Neke zamaskirane čike su poneke đake i zaprašivali sa nekakvim buhatorom…Mati nas je nama pregledala i vidila da nema baji u glavi, al’ nismo bili s’ parama, pa stari donio iz komšiluka ručnu mašinu za šišanje i izvede nas na polje pod grožđe, pa će nas on tu šišati. Ja k'o biva faca i dobrovoljac, a to je stari volio, nama sam dobio pet banki. Poč'o stari šišati, a ona mašina šik-trak pa zakoči, pa mi počupa bunt kose. Ja vrisnem, a stari na mene zagalami, da se ne derem, to samo malo čupa, nije odavno radila i nije podmazana. Ne mogu ja durati i skočim:

– Mati daj brete mili tog zejtana, pa da se podmaže mašina, ostaću brez kose.

Odleti mati po zejtan, stari podmaza, a ono haman isto. Tupa mašina, da te dragi Bog sačuva. Odlučim durati, pa nek’ me svega iskrvari. Vidim krajičkom oka buraz se iscipa od smijeha, a ja u sebi, hani polako doćeš ti na red, sve te ne jeb'lo…Nekako ja to izduram, stari me ošiš'o k'o ni sebi ni svom. Pragova po glavi, tračnica, k'o u priči. Ne smim ni dirnuti kosu, svaka dlaka me boli, al’ sam veseo, jer je gotovo i što sjeda buraz na štokrlu. Srče on, uvija se, kapaju suze, a sad se ja smijem i govorim:

– De ne srči, jesi l’ muško ha ha ha, a on me samo presi'če očima. U mom razmišljanju prekinu me komšija brico:

– Hajder mali sjedaj.

Ja pogled bacim na ovog čiku što sjedi, a on skonta pa reče:

– On se neće šišati, kad nema nikog mi sjedimo, pijemo kahvu, poigramo šaha, da ubijemo dosadu.

Uzverem se ja na onu stolicu, komšo se faća makaza i flica. Dorađiva sa ‘lektričnom mašinom. Ostrigo me baš po PS-u. Tako se i zvala ta frizura „na špic“…meni više sličila na ćasu. Sve ti ošiša oko glave i ostavi na vrh onu ćubu, al’ šta'š, moda takva bila.

Rado se ja sjetim naše stare brijačnice, bezbrižnih ljudi u njoj, našeg komšije brice. Sve je manje takvih starih radnji, koje su bile prepoznatljive u našem gradu.

BIO JE TO FIN VAKAT I ZEMAN…

Dževad Harbaš

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Back to top button