Sjećnje na hapšenje Mirsada Salkića: Emotivna priča koju, ako već niste, vrijedi pročitati (FOTO/VIDEO)

Mirsad Salkić uhapšen  je na granici Srbije i Hrvatske 12. juna, a na slobodu pušten 17. juna 2010. godine.

Da podsjetimo: Mirsad Salkić uhapšen je 12. juna 2010. godine na granici Srbije i Hrvatske. Tog dana Salkić se sa svojim školskim kolegama iz Hrvatske i BiH uputio na već dogovorenu i organizovanu proslavu godišnjice klase. Međutim, na ulazu u Srbiju granična policija ga je uhapsila i provela u beogradski zatvor.

Nekoliko, tačnije 6 dana, od 12. do 17. juna trajala je agonija Mirsada Salkića i njegove porodice. Bilo je tu svakojakih optužbi, od onih o navodnim ratnim zločinima do optužbe da je dezertirajući 1991. godine otuđio oružje bivše JNA.

Zahvaljujući angažovanju MVP BiH, ambasadoru BiH u Srbiji gospodinu Boriši Arnautu i predsjedniku Stranke za BiH gospodinu Harisu Silajdžću,  Sud Srbije odbacio je sve optužbe kao neosnovane a Salkić je pušten na slobodu.

Kod kuće, nakon oslobađajuće presude, sretna porodica, komšije, prijatelji i rođaci, dočekali su Mirsada, a posjetio ga je i legendarni komandant 5. korpusa A R BiH – general Atif Dudaković.

Salkić je izrazio neizmjernu zahvalnost svima onima koji su njemu i njegovoj porodici tokom svih onih teških i neizvjesnih dana davali moralnu i svaku drugu podršku te bili uz njih.

 

Autentičnu ispovijest Mirsada Salkića Zmaja o svom hapšenju i kataklizmi kroz koju su on i njegova porodica prošli, o boravku u beogradskom zatvoru i konačnom oslobodjenju.

Mirsad Salkić bio je uhapšen 12. juna na granici između Hrvatske i Srbije, dok je išao na proslavu svoje klase iz vojne škole, pod optužbom da je dezertirajući iz JNA 1991. godine odnio osam pištolja i dvije puške.

“Želim ovom prilikom da se zahvalim svima onima koji su bili uz mene i moju porodicu u ovim najtežim danima u mom životu, svojoj rodbini, komšijama, prijateljima i saborcima koji su zajedno sa mojom porodicom iščekivali i dočekali moj povratak iz srbijanskih kazamata. Mnogi od vas očekuju od mene da ispričam ovu svoju nesretnu priču pa ću ja to i da učinim. Naime, većina vas zna da sam ja završio srednju vojnu školu u Zagrebu generacija 86/90.

U jesen prošle godine moji prijatelji koji su sa mnom završili ovu školu i ja došli smo na ideju da se negdje okupimo i proslavimo 20. godina od naše mature. S obzirom da nas ima sa svih krajeva bivše SFRJ odluka je bila da proslava bude u Novom Sadu. Pripreme za ovaj događaj tekle su prema planu i svi smo se radovali tome i željno iščekivali da dođe taj dan. Proslava je zakazana za 12. 06. 2010. god. Dan po dan došao je i trenutak kada se trebalo krenuti. U subotu 12. 06. 2010. god. iz svog stana u Bihaću zajedno sa svojom suprugom i djecom uputio sam se u svoje rodne Vikiće da se pozdravim sa svojim roditeljima, odakle me je moj stric Hamdija trebao da prebaci do Grabovca (kampa) gdje sam dogovorio da se nađem sa svojim prijateljem iz Splita Bučić Alenom odakle sam put za N. Sad nastavio sa njim. Uz jutarnju kahvu sa svojim roditeljima malo smo razgovarali o mom odlasku pa mi je moja majka uz vidljivu zabrinutost na njenom licu rekla da ne idem-“oni će tebe uhapsiti sine” na šta sam se ja slatko nasmijao i rekao joj da ne brine da mene eto sutra nazad. Oko 09 i 30 h ja i moj stric Hamdija sjeli smo u auto i krenuli u pravcu Grabovca. Tamo smo uz piće dočekali Alena iz Splita, popili smo još jednu turu, pa smo ja i Alen krenuli put Zagreba gdje smo se trebali naći sa još jednim prijateljem iz škole Zoretić Ivicom te sa njegovim autom nastaviti put prema N. Sadu. Našli smo se u Zagrebu u srdačne pozdrave te tako zajedno krenuli prema selu Sarvaš kod Vukovara gdje nas je čekao naš prijatelj iz škole Saša Liška. Kod njega smo odmorili uz prijatne trenutke u njegovoj kući kada smo se nakon pola sata uputilili prema Hrvatsko-Srbijanskoj granici na granični prelaz Ilok-Bačka Palanka. Uz smijeh i prisjećanje na školske dane tokom cijelog puta prošli smo hrvatsku granicu te se uputilili prema graničnom prelazu Srbije kojeg dijeli most od hrvatskog. Prije samog dolaska na prelaz uz smijeh sam dobacio mojim prijeljima kako će nekog od nas na ovoj granici istovariti na što su me oni zabrinuto pogledali jer niko od nas nije u Srbiju kročio od 91. godine.

Po dolasku na granični prelaz dali smo naša dokumenta na uvid graničnoj policiji. Nakon par minuta provjere dokumenata tražili su od nas da parkiramo vozilo na parking i da sačekamo. Poslije desetak minuta do nas je došao policajac i tražio od mene da pođem sa njim u njihove službene prostorije što sam ja i učinio ne sluteći šta će me kasnije sve zadesiti. Tu su mi rekli da pričekam da će sve biti u redu samo da oni izvrše neke provjere te da ću moći nastaviti put. Moji prijatelji sa kojima sam putovao čekali su me tu nekih sat i po poslije čega sam im ja rekao da oni idu i da ću ih ja zvati da dođu po mene kada se ova neugodna situacija završi. Uz ubjeđivanje od strane granične policije Srbije da će sve biti u redu ostao sam na graničnom prelazu sve od 18.00 sati pa do negdje oko 22 i 15 kada su mi prišla dva policajca i rekla mi da sam uhapšen na osnovu neke potjernice iz 2005. godine koju je za mnom raspisala Hrvatska te da će po mene doći patrola policije koja će me sprovesti u policijsku stanicu Bačka Palanka. Sa graničnog prelaza nazvao sam prijatelja koji je organizovao proslavu Dovečer Zorana te ga obavjestio o mojoj situaciji i o tome da ću biti priveden u policijsku stanicu da ljudi znaju gdje sam a sve u nadi da ću se i ja pridružiti njima na proslavi. Po dolasku u policijsku stanicu dežurni inspektor je uzeo moje lične podatke te me obavjestio da ću biti prebačen u okružni sud Beograd te da ću navodno tamo riješiti ovaj nesporazum jer ni on sam nije znao zbog čega je za mnom raspisana potjernica.

Od ovog trenutka nastaju moje muke i patnja. Vezanog lisicama policija me svojim autom sprovela do okružnog suda u Beogradu gdje su me predali sudskim policajcima. Tu su mi uručili optužnicu i rješenje o određivanju pritvora u trajanju od mjesec dana podignutu od strane vojnog suda JNA Zagreb od 18. 01. 1992. god. u kojoj je stajalo da sam nasilno izašao iz kasarne u kojoj sam službovao te da sam tom prilikom sa sobom ponio dvije automatske puške i osam pištolja a sve radi sticanja protivpravne imovinske koristi čime sam ugrozio borbenu gotovost jedinica JNA i otuđio naoružanje namjenjeno odbrani naroda SFRJ. Da nije žalosno bilo bi smiješno. Kamo bog sreće da sam to odnio ili da sam cijelo skladište digao u zrak manje bi zla bilo u našoj Bosni.

Nakon uručenja optužnice ponovo su me vezali lisicama, strpali u maricu te nakon dvadesetak minuta vožnje predali me policiji u centralnom zatvoru. Cijelo ovo vrijeme na putu za okružni sud i centralni zatvor molio sam ih da mi omoguće da nazovem nekog da se javim gdje sam i šta se zbiva sa mnom na što su mi se oni podrugljivo smijali. Tu su mi oduzeli sve moje stvari koje sam imao kod sebe, skinuli kaiš i pertle, dali mi kašiku i plastičnu šerpu za hranu te me bez ikakvog objašnjenja gurnuli u samicu koja je zbog velikog broja zatvorenika pretvorena u ćeliju. Nisu mi omogućili da ikog obavjestim od porodice gdje se nalazim pa ni našu ambasadu u Beogradu iako su znali da sam strani državljanin i da sam pripadnik Oružanih snaga BiH. U samici sam se po mojoj procjeni našao oko 02.00 sati poslije ponoći i u njoj su već bila dva zatvorenika. Kada sam upitao policajca gdje ću da se smjestim on mi je rekao da ležem na pod pored čučavca za vršenje nužde ispred vrata samice te da ovo nije hotel nego zatvor i da nema mogućnosti da mi daju krevet. Kada su se vrata zalupila i zaključala moj se život u tom trenutku srušio. Kroz misli su mi prolazila moja djeca, supruga, roditelji, šta će biti sa mnom, i šta će biti sa njima. Nisam mogao da trezveno razmišljam, sva moja nadanja u lijep život sa mojom porodicom su se u tom trenutku ugasila. Cijelu noć oka nisam sklopio a suze su same tekle jer su mi u glavi stalno bile slike moje djece, jer nisam mogao da ih zamislim kako žive bez mene i kroz kakvu će sve patnju da prođu u narednim danima kada čuju šta se sa mnom desilo. Ujutro kada su se druga dva zatvorenika probudila jedan od njih počeo je da mi psuje tursku majku i da me vređa na svaki mogući način, čak je i fizički krenuo da me napadne u čemu ga je spriječio drugi zatvorenik koji je bio sa nama u ćeliji. Inače u ovom zatvoru smješteni su najveći kriminalci, ubice, ratni zločinci i sav ološ Srbije, tako da su se tu nalazili, Legija, Darko Elez, Joca Amsterdam, te ostali mnogobrojni zločinci raznih profila. Mislio sam da neću preživjeti jer ja nikad nisam bio ni blizu zatvora a kamoli u zatvoru. Sjetio sam se našeg glumca Miralema Zupčevića u seriji “Tale” kada je on preko noći posjedio mislio sam da će se i meni isto desiti jer ovo je za mene bio veliki šok.

Noć sam presjedio na betonskom podu i tako sam cijelo vrijeme proveo u zatvoru spavajući od sjedeći na betonu pored čučavca. Ujutro su mi kroz rupu na željeznim vratima samice davali hranu ali je nisam htio uzeti jer mi je bilo nejpojmljivo da jedem pored čučavca, to je kao da jedem u wc-u. Ujutro oko 10.00 sati izveli su me zajedno sa ostalim zatvorenicima u petnestominutnu šetnju. Ostali zatvorenici su me gledali sa interesovanjem jer sam bio nova “faca” u zatvoru pa su se interesovali preko druge dvojice zatvorenika zašto sam u zatvoru. Ja sam se uvukao u ćošak dvorišta sagnute glave moleći boga da me niko ne pogleda niti upita jer sam se našao u društvu opasnih ljudi te sam strepio za svoj život. Nakon 15 minuta vratili su nas u ćelije koje su na mene i moje fizičko i psihičko zdravlje imale jako loš uticaj. U svoj toj muci u meni je postojao tračak nade da će od nekud doći spas za mene. Kad god sam čuo škripu rešetki, hod stražara pomišljao sam “neko je došao po mene, idem kući” međutim svaki put sam bio razočaran jer spasa nije bilo. U tođoj zemlji,na mjestu koje sam samo u filmovima gledao, među opasnim ljudima, ubicama, razmišljajući stalno o svojoj porodici mislio sam da ću izgubiti zdrav razum, da ću poludjeti. Dan je proticao jako sporo, a noć još sporije. Cijelo tijelo me je boljelo od sjedenja na vlažnom betonu. Donosili su mi hranu i gurali je kao psu kroz vrata ali je nisam htio uzeti rekao sam da neću da jedem takvu hranu i na takvom mjestu, u takvim uslovima pa makar crknuo.

Cijelo vrijeme u zatvoru nisam uzimao hranu, pio sam hladnu instant kahvu i pušio cigaretu za cigaretom, rekao sam stražarima u zatvoru da neću jesti sve dok ne dođem u Bosnu gdje ću da pojedem veliku porciju ćevapa našta su se oni podrugljivo nasmijali i rekli da zadugo neću jesti ćevape u Bosni.

U ponedjeljak oko 11.00 sati došao je policajac po mene vezao me lisicama, što je meni jako teško padalo jer sam mislio da me cijeli svijet gleda, moja djeca, porodica, komšije, te me tako odveo do marice koja me odvezla do istražnog sudije koji je bio zadužen za moj slučaj. U prvom susretu sa sudijom iz njegovog izlaganja vidio sam da on ima pogrešne informacije o meni jer je on meni rekao da su obavjestili ambasadu i MUP R. Hrvatske o mom hapšenju, ali sam mu ja skrenuo pažnju da ja nemam nikakve veze sa R. Hrvatskom, da sam ja državljanin Bosne i Hercegovine te da sam pripadnik Oružanih snaga BiH. Požalio sam mu se na ponašanje i uslove u zatvoru te da se ne mogu ovako ponašati prema stranom državljaninu. Prigovorio sam mu zašto nisu obavjestili našu ambasadu o mom hapšenju istu noć kad sam uhapšen i zašto mi nisu omogućili da kontaktiram svoju porodicu na što mi je on odgovorio da su to proceduralne greške, te da je vikend pa da nije bilo mogućnosti da se to uradi. Ne daj bože da je bio januar mjesec kada oni praznikuju dvadesetak dana ja bih još trunuo u onoj rupi.

Na moj zahtjev sudija je telefonom pozvao našu ambasadu u Beogradu i obavjestio ih o mom hapšenju, omogućio mi je da ja razgovaram sa predstavnikom ambasade gospodinom Oliverom Mičićem kojeg sam upoznao sa svojom situacijom. G. Mičić mi je rekao da će odmah obavjestiti naše nadležne institucije u Sarajevu te da će doći da me posjete u zatvoru i da će se ovo sve brzo završiti. Tražio sam od sudije da mi dozvoli da obavjestim svoju pretpostavljenu komandu o tome gdje se nalazim, što je on i dozvolio jer je bio jako ljubazan i susrtetljiv.

Na saslušanju su mi dodjelili advokata po službenoj dužnosti to vam je kao da ga i nemate, tek reda radi on je tu. Nakon čitanja optužnice sudija je pitao da li želim da iznesem svoju odbranu što sam ja odbio jer nisam htio da dajem nikakve izjave dok ne razgovaram sa predstavnicima naše ambasade i dok se sa njima ne posavjetujem. S obzirom da na saslušanju nije bilo ni tužioca koji je bio zadužen za moj predmet sudija je odgodio suđenje i isto zakazao za četvrtak 17. 06. 2010. god. u 12.00 sati. Inače, pregledavajući moju optužnicu sam sudija je rekao da je šuplja, prastara, bez ikakve osnove i dokaza te da ne brinem da će se sve ovo brzo završiti.

Nakon ovoga ponovo lisice na ruke i nazad u centralni zatvor. Poslije podne u posjetu su mi došli predstavnici naše ambasade koje je poslao naš ambasador g. Boriša Arnaut, oni su mi dali veliku moralnu podršku, prenijeli mi da su obavjestili predsjedništvo i ministarsvo vanjskih poslova BiH, te da su uputili prosvjednu notu vlastima u Srbiji zbog mog hapšenja. Prenjeli su mi informaciju o tome kako je g. Silajdžić burno reagovao na moje hapšenje što sam ja kasnije i sam pročitao u srbijanskim novinama. Zamolio sam gospodina Mičića predstavnika ambasade da mi kupi nešto cigareta jer su meni novac oduzeli što je on i učinio. Rekao sam g. Mičiću u kakvim se uslovima nalazim te da mi je potreban liječnik i da trebam lijekove za sebe s obzirom da imam problema sa srcem. G. Mičić je rekao da će o ovome svemu obavjestiti našeg ambasadora te da mi moraju omogućiti pregled kod doktora i dati mi lijekove. Posjeta predstavnika ambasade dala mi je tračak nade da će se ova moja agonija brzo završiti, a s druge strane postojao je strah da ću u zatvoru ostati dugo jer sa srbijanskim vlastima i njihovim režimom nikad niste sigurni i načisto.

Negdje oko 17.00 sati dežurni policajac odveo me kod zatvorskog doktora koji je samo uzeo moje osobne podatke i generalije i površno me pregledao samo reda radi da ja nebih rekao kako me nisu pregledali. Skrenuo sam mu pažnju da imam srčanih problema te da trebam lijekove za sebe, da uslovi u kojima se trenutno nalazim u samici pogoršavaju moje zdravstveno stanje, međutim on na to uopšte nije obraćao pažnju.

Kada sam se vratio u samicu zaprepastio sam se kada sam na krevetu jednog od zatvorenika ugledao novine u kojima je pisalo da sam uhapšen zbog ratnih zločina na području Gospića. Sada je strah za moj život postao još veći jer su ostali zatvorenici počeli da se raspituju za mene a naročito zatvorenici Srbi. Sreća pa sam kod sebe u samici imao optužnicu pa sam je dao drugoj dvojici zatvorenika koji su bili sa mnom u ćeliji da je pročitaju tako da su oni razuvjerili ostale zatvorenike kako se ne radi niokakvom ratnom zločinu već da sam optužen za krađu naoružanja. Laknulo mi je kada sam vidio da imam podršku njih dvojice jer u zatvoru među zatvorenicima imaju neka nepisana pravila koja su samo njima poznata i svi moraju da ih poštuju. Došla je noć a sa njom i moje patnje, razmišljo sam o tome kako mi djeca i supruga sada pate, moji roditelji, braća, sestre, rodbina, kroz šta sve sad oni prolaze jer su već doznali šta mi se dogodilo. Nisam mogao da zadržim suze od boli, same su tekle, jecao sam na podu samice ne ispuštajući glasa kako me nebi druga dva zatvorenika čula, bol i tuga za porodicom sume trgali.

Ne mogu više, nastaviću sutra….

Noć je bila duga, sparna, u samici zagušljivo, u stvari i ne znate kad je dan a kad je noć to saznate samo kad donose doručak ili večeru ili kad pogase svjetla u hodnicima. Taj dan nisam htio ni u petnestominutnu šetnju da izlazim, nije mi bilo ni do čeg, samo da budem sam i da me niko ništa ne pita. Cigarete sam gutao jednu za drugom, ubijalo me je ovo mjesto, ovaj zatvor, i sama pomisao na to gdje se nalazim izazivala je u meni strah, zebnju, razmišljao sam da napadnem nekog od stražara pa neka me ubiju biće lakše i meni i mojoj porodici, ovako u zatvoru ja trunem a oni od mene nemaju nikakvu korist, patio bih ja, a oni još više ovako kad sam mrtav barem bi imali nešto, država bi se pobrinula za njih jer sam to zaradio i zaslužio služeći domovini.

Noć je došla a sa njom mrtva tišina, kao u grobu, čuje se još poneko zatvaranje brava i rešetki na ćelijama. Cijelu noć pravim sebi instant kavu sa hladnom vodom kako bih lakše mogao ispušiti cigaretu, glad nisam osjećao iako već četvrti dan ništa nisam jeo, mislim da mi je od sikiracije i boli želudac prestao da radi. Presjedio sam cijelu noć pored vrata samice pokušavajući da olakšam sebi bol u donjem dijelu leđa jer mi je cijelo tijelo bilo utrnulo od sjedenja na betonu.

Srijeda. Izašao sam u zatvorsko dvorište u šetnju kako bi bar malo udahnuo svježeg zraka i vidio sunca. Oko 12.00 sati u posjetu mi je došao advokat po službenoj dužnosti koji me ubjeđivao da će sve biti u redu da ću sutra izađi, međutim ja nisam nikom vjerovao, strepio sam šta će se desiti na sutrašnjem suđenju. Poslije podne bilo mi je jako loše pa sam tražio od policajca da me odvede do doktora što je on i učinio jer ima i među njima ljudi, nisu svi isti. Doktor mi je uradio EKG i detaljan pregled te je ustanovio da imam problema sa srcem i tlakom. Dali su mi neke lijekove i vratili me u samicu. U samici sam popio lijekove međutim nakon desetak minuta bilo mi je još gore, hvatala me vrtoglavica i navlačila mi se tama pred očima. Na pozive za pomoć zatvorenika koji su sa mnom bili u ćeliji policajci nisu uopšte obraćali pažnju već su tek nakon pola sata došli i odveli me doktoru. Tu me je ukazana hitna liječnička pomoć jer mi je tlak pao na 60/80 tako da sam morao po uputi doktora da popijem četiri litre obične vode i pola litre slane vode kako bi mi se stanje stabilizovalo. U zatvorskoj ambulanti zadržan sam oko sat vremena nakon što mi se stanje poboljšalo vratili su me u ćeliju. Kad se noć spustila bio sam smoren, zaspao sam sklupčan na podu pored čučavca ne znajući ni sam kako. U neko doba noći zatvorenik koji je spavao na gornjem krevetu sanjao je nešto te je iz straha skočio sa kreveta i pao na mene, pomislio sam evo ga hoće da me ubije, ali sreća pa nije to, čovjek izgleda ima neke svoje strahove i duhove koji ga proganjaju. Ali ipak ja više nisam smio oka da sklopim.

Četvrtak, dan odluke!

Koliko sam se radovao ovom danu i suđenju koje je za danas zakazano još sam se više bojao šta će se desiti jer u Srbiji je svašta moguće,na sve su spremni pa čak i da poture kojekakve dokaze ili da nađu neke tzv. svjedoke pa da vas zatvore, a znajući da mi je za djelo koje su mi pripisali zaprećena kazna zatvora od 15 godina hvatala me jeza i strah. Vrijeme je sporo prolazilo, pušio sam cigaretu za cigaretom i razmišljao samo o tome da li ću danas biti oslobođen i da li ću ponovo biti sa svojom porodicom koja je patila zbog mene, vjerovatno više nego ja sam koji sam se nalazio u zatvoru. Oko 11 sati otvorila su se vrata samice i policajac mi je rekao da pođem sa njim da idem na sud. Kad sam izašao iz samice policajac me pretresao, a zatim me vezao lisicama sa rukama na leđima, odveo do “marice”, strpao u nju sa još nekom četvoricom kriminalaca, te su nas odvezli do suda. U sudu sam se osvrtao oko sebe gledajući imali ikog tko će da bude tu sa mnom na suđenju, nekog od mojih, gledao sam po hodnicima, ćoškovima, ali nigdje nikog. Prije ulaska u sudnicu policajac mi je skinuo lisice, na rukama su mi ostali tragovi lisica, a ramena su me boljela jer su mi ruke bile vezane na leđima. Zajedno sa policajcem ušao sam u sudnicu te smo sjeli na optuženičku klupu. U sudnici je bila samo zapisničarka, sudnica je bila zastrašujuća, ista kao u Hagu i inače je namjenjena za vođenje postupaka protiv ratnih zločinaca. Sjedio sam na optuženičkoj klupi nervozno trljajući ruke čekajući kad će se pojaviti sudija i razmišljajući o tome da li će netko iz ambasade da dođe na suđenje da mi bar svojim prisustvom olakša ovu agoniju. Nakon pola sata ušao je sudija i sa osmijehom na licu upitao me da li sam se zabrinuo što ga nema. Za njim su ušli naš ambasador g. Boriša Arnaut i naš vojni ataše koji radi u našoj ambasadi g. Ivan, prezime mu nisam upamtio. Kada sam njih vidio osjetio sam olakšanje, samo njihovo prisustvo ulijevalo mi je nadu da će se ovaj cirkus danas završiti i da ću napokon krenuti svojoj kući, svojoj porodici. Sudija čak nije ni htio da čita optužnicu postavio mi je dva,tri pitanja vezana za moju službu u JNA, nakon čega je da riječ tužiocu. Tužioc me pitao zašto sam napustio JNA, našta sam mu ja odgovorio da nisam htio da izvršim zadatak pretpostavljenog starješine jer sam trebao da odem da dignem neko skladište u zrak što sam ja odlučno odbio, a drugi razlog je to što je svatko normalan u to vrijeme napuštao JNA u Sloveniji i Hrvatskoj i što je još veća ironija bila prvi su kasarne napustali starješine srpske nacionalnosti. Tužioc nije imao više pitanja već je od sudije tražio moj spis na uvid na što je sudija energično reagovao i uz velike povike na tužioca rekao da je ovaj proces protiv mene velika sramota srbijanskog tužilaštva i pravosuđa, a da je ovo što su od mene uradili za ovih šest dana veliki bezobrazluk. Dao je tužiocu sat i po vremena da prouči spis a meni se izvinuo što me za to vrijeme mora vratiti nazad u zatvor. Kada smo izašli iz sudnice policajac me više nije vezao lisicama jer je i njemu već bilo jasno da ću biti oslobođen. Na putu do zatvora razmišljao sam o tome da bi tužioc mogao da traži ponovo odgodu suđenja što mi je ponovo vraćalo strah i zebnju u kosti.

Kad sam se vratio u samicu druga dva zatvorenika pitali su me da li sam slobodan, rekao sam im da ne znam da moram ovdje da sačekam presudu. Vrijeme je sporo prolazilo, cigarete sam žive gutao čekajući presudu. Oko 14 i 30 sati otvorila su se vrata samice i na njima se pojavio policajac rekao mi da pokupim svoje stvari i krenem za njim. Pitao sam ga gdje idem, a on mi reče “pa slobodan si čoveče, ideš bre kući”. U tom trenutku nisam znao šta da radim, da li da vrištim, urlam ili plačem od dragosti. Druga dva zatvorenika su mi spakovali ono stvarčica što sam imao kod sebe te me zajedno sa ostalim zatvorenicima na odjelu 2-0 ispratili uz gromoglasan aplauz, valjda je to neki običaj kod njih zatvorenika kada neko izlazi iz zatvora da ga tako pozdrave.

U upravi zatvora vratili su mi moje stvari koje su mi oduzeli prilikom hapšenja, nakon čega me policajac izveo pred kapiju zatvora. Okrenuo sam se da pogledam zgradu zatvora jer nisam znao kako uopšte izgleda izvana i pamtiću je do kraja života.

Na kapiji me dočekao vozač Avdo sa vozilom ambasade, sjeo sam u auto, a Avdo mi reče “sad se ne boj u ovom si autu kao da si u Bosni”.

Avdo me odvezao u stan gdje stanuje naš ambasador, gospodin Arnaut me dočekao na vratima stana poželio dobrodošlicu, ponudio mi osvježavajuće piće i cigarete, a nakon kraćeg odmora dao mi je odjeću, da se istuširam i presvučem. Kad sam se istuširao pitao sam ga da krenemo za Bosnu, a on mi kaže da ćemo krenuti kad završi drugo poluvrijeme utakmice koja je taj dan igrala na SP u Africi, kada sam ga ja zabrinuto pogledao on i Avdo su se grohotom nasmijali i rekli mi da krećemo odmah samo htjeli da se malo našale samnom.

Nakon par minuta sjeli smo u vozilo ambasade i krenuli kući, svojoj majci Bosni. Prije izlaska iz Srbije stali smo na neku benzinsku pumpu da natočimo gorivo, ambasador je otišao u trgovinu da nam kupi neko osvježavajuće piće, pozvao je i mene da sebi uzmem šta ću piti ali kad sam krenuo od auta on mi uz osmijeh reče samo da ne idem daleko od auta na što sam ja instiktivno reagovao i vratio se u auto te mu kroz prozor rekao da kupi bilo šta jer ja iz auta ne izlazim dok ne dođemo na sigurnu teritoriju tj. u Bosnu. Na graničnom prelazu na izlazu iz Srbije granični policajci su opet nekih 7, 8 minuta gledali moje dokumente i novine koje su bile tu kod njih u kojima je pisalo da sam oslobođen. Odahnuo sam kad nam je vratio dokumenta i rekao da možemo ići. Kako smo približavali našoj granici srce mi je sve jače i jače udaralo, nisam mogao da sakrijem suze radosnice koje su same tekle na samu pomisao da ću ponovo biti sa svojom porodicom, da ću ponovo moći da zagrlim svoje najmilije. Kada smo ušli u Bosnu negdje oko Doboja gospodin ambasador nas je počastio ručkom, nisam želio ništa drugo nego ćevape i to mi je bio prvi obrok od subote kada sam uhapšen, prvi obrok nakon šest dana tamnice. Slatko sam ih pojeo, a ambasador me ponudio da uzmem još jedne ali nisam smio nakon šest dana gladovanja sad odjednom da se prejedem.

U putu su nas zvali moja braća Zijo i Samir jer su i oni krenuli za Sarajevo po mene. U Sarajevo smo stigli negdje oko 22.00 sati pred hotel Evropu, tu nas je dočekalo mnoštvo novinara, kamere su bljeskale, postavljali su mi mnoga pitanja ali sam ja uspio samo na neka od njih da odgovorim jer nisam mogao od uzbuđenja i svega ovog što mi se desilo proteklih dana, a i ovo je prvi put da se nađem pred toliko novinara i građana Sarajeva koji su tu bili. Nakon toga ušli smo u hotel te uz kahvu čekali da dođu moja braća, supruga i snaha. Pojavili su se na vratima hotela oko pola jedanest, svi smo plakali i od sreće i od tuge, nisam mogao da ih pustim iz zagrljaja.

Nakon nekoliko minuta otpuhnuli smo i pribrali se te uz cigaretu nastavili razgovor o svemu što se dešavalo. U hotelu zajedno sa ambasadorom prišao mi je savjetnik gospodina Silajdžića i rekao mi da je za mene i moju porodicu obezbjeđen smještaj u hotelu da se večeras odmorimo a sutra ujutro (petak) da krenemo za Bihać. Zahvalio sam se ambasadoru i savjetniku na svemu što su učinili za mene nakon čega su oni otišli na odmor, a ja sam sa svojima otišao malo protegnuti noge po baščaršiji i negdje popiti hladno pivo.

Poslije šetnje vratili smo se u hotel i otišli malo odspavati i odmoriti, malo sam imao problema sa otključavanjem vrata (elektronika) ali sam uz pomoć recepcionera ipak uspio ući. Mislio sam da ću moći spavati ali jok,ništa, samo sam gledao kroz prozor i čekao kad će svanuti pa da krenem kući, u Vikiće. Ujutro smo zajedno sa ambasadorom i savjetnikom gospodina Silajdžića popili kahvu pozdravili se sa njima, zahvalio se još jednom na svemu što su učinili za mene te da se u moje ime zahvale gospodinu Silajdžiću koji je zajedno sa gospodinom Alkalajom jedini koji je reagovao i žestoko napao vlasti u Srbiji odmah po saznanju da sam uhapšen.

Na putu prema Bihaću zvali su me moji rođaci, komšije, prijatelji, saborci, kolege sa posla, svi su mi poželjeli dobrodošlicu a mnogi su me čekali u Vikićima kod kuće mojih roditelja.

Nisam mogao da dočekam da dođem kući, da zagrlim svoju djecu,svoje roditelje,rodbinu,da se zahvalim svima onima koji su bili uz mene i moju prodicu u ovim najtežim danima,u autu sam krijo suze koje su same tekle pri pomisli na moju djecu i moju porodicu i sve ono kroz šta su prošli u proteklim danima. Kada sam se pojavio blizu kuće svojih roditelja vidio sam mnoštvo svojih prijatelja, komšija, rodbine i saboraca koji su došli da me dočekaju, nisam mogao da se sudržim a da ne zaplačem, a i oni svi su bili uplakani. Na izlazu iz auta dočekao me moj stric Hamdija i njegov sin Ismet kojima dugujem veliku zahvalnost za sve ono što su učinili za mene i moju porodicu i mi im to nikad nećemo zaboraviti. U mnoštvu naroda naših Vikića tražio sam svoju djecu sina Emraha i kćerku Amru koje sam tako čvrsto zagrlio, a oni su zajedno sa mnom ridali i plakali, nisam mogao riječ da progovorim kako bi ih utješio. Moj otac i moja majka nisu mogli da me se nagledaju, na njima se vidjelo koliko su bili shrvani od bola i tuge za mnom. Mnoge komšije i prijatelji bili su tu, svi su bili radosni zbog mog povratka. Moj stric Hamdija i stričević Ismet pripremili su pravu gozbu za moj povratak, počastili hranom i pićem sve one koji su došli da me dočekaju, te smo tako uz ugodno druženje i razgovor ostali do kasno u noć. Još uvijek sam bio pod dojmom zatvora i teško mi je bilo povjerovati da sam opet sa svojom porodicom, među svojim prijateljima, u svojim Vikićima.

Želim još jednom na kraju da se zahvalim svima onima koji su u ove za mene i moju porodicu najteže dane bili uz nas, pomogli nam da sve ovo prebrodimo, svima onima koji su bili uz moju porodicu kada im je bilo najteže, želim da se zahvalim portalu http://www.vikici.kilu.de (https://vikici.net) i njegovom uredništvu koji su svakodnevno pratili sve ovo što se dešavalo sa mnom i mojom porodicom, a posebnu zahvalnost želim da izrazim velikim ljudima i prijateljima, Harisu Silajdžiću, Boriši Arnautu, Hamdiji Salkiću i Ismetu Salkiću jer su bili tu uz mene i moju porodicu kad su nam najviše trebali.”

Mirsad Salkić Zmaj



35183_1221179189148_5038527_n


28453_1210614725043_3209934_n


36439_138258652855279_5007838_n


ms


36439_138258649521946_3245022_n

Rejting

  • 10
  • 10
  • 10
  • 10
  • 10
  • 10

    Score

Korisnička ocjena: 0 ( 0 Glasova )



Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.