Pandemija koronavirusa pokazala je koliko su ljudi podložni vjerovanju u dezinformacije i teorije zavjere
Posljednjih mjeseci sve je teže otkriti pogrešne informacije. Jacqueline F. jedna je od njih, 2019. godine obmanuo ju je lažni novinski članak objavljen na Instagramu u kojem se tvrdi da je čileanska policija zlostavljala i objesila učesnike protesta.
U to je vrijeme zemlja je bila usred velikih protesta koji su započeli kao odgovor na rast cijena karata za javni prijevoz. Jacqueline je rekla da je bila šokirana objavom na Instagramu i pitala se šta rade policajci. Na kraju je shvatila da je prevarena.
– To zavisi o predispoziciji osobe – kazao je za DW profesor sa Univerziteta u Bielefeldu Andreas Zick, dodajući da bi pojedinac mogao biti skloniji vjerovati teorijama zavjere ako ta osoba već ima određena uvjerenja ili se osjeća neprijateljski prema određenim grupama ili institucijama, poput policije, vlade ili klimatskih aktivista.
Internet vrvi sadržajem koji će odjeknuti i pojačati neka uvjerenja, rekao je Zick, a ljudi se ograničavaju na kanale koji odražavaju njihove stavove.
Strah igra glavnu ulogu u takvim tendencijama, rekao je profesor Andreas Kappes, predavač psihologije na londonskom City University. Neko ko se plaši injekcija možda se neće vakcinisati i zato pretražuje internet tražeći informacije koje tvrde da su vakcine opasne i da ih je najbolje izbjegavati.
Kappes je rekao kako je ključno pitanje zašto određeni ljudi odbijaju prihvatiti naučne dokaze. To nije, rekao je, stvar obrazovanja.
Sposobnost prepoznavanja pouzdanog od nepouzdanih izvora igra ključnu ulogu, rekla je za DW neuronaučnica i autorica Franca Parianen.
– Teoretičari zavjera obično ne prave jasnu razliku između stručnih izvora i slučajnih YouTube videozapisa – dodala je, kazavši da škole ne rade dovoljno na podučavanju o medijskoj pismenosti.
Ljudi su također osjetljiviji na vjerovanje u pogrešne informacije ako su u nekoj fazi svog života doživjeli veliki gubitak kontrole, kaže Parianen. Dezinformacije, dodala je, takvim pojedincima mogu dati osjećaj stabilnosti.
– Odjednom svijet ima smisla. Kad se teoretičari zavjere ne osjećaju sigurnima u svoja uvjerenja, pokušat će još više uvjeriti druge da su u pravu – istaknula je Parianen.
– Dosada potiče neke ljude da se izgube u teorijama zavjere – smatra Parianen. Uz dovoljno slobodnog vremena, pregledate različite stranice društvenih mreža i internetske grupe. Identificiranje s određenom grupom, kaže ona, može pružiti osjećaj zajedništva.
Širenje dezinformacija ne može se objasniti samo psihološkim čimbenicima. Jens Koed Madsen, viši asistent na Univerzitetu Oxford, kaže da su i društvene mreže krive za to. Američko istraživanje pokazalo je da se dezinformacije šire puno brže na Twitteru nego što je to slučaj s pravim vijestima.
Razlog je, kaže Madsen, taj što se dezinformacije koriste “emocionalnim jezikom, često su vrlo senzacionalističke”. Ponekad, dodaje, krajnje apsurdne i smiješne dezinformacije dijele pojedinci koji u njih i ne vjeruju.
Pojedinci koji vjeruju u teorije zavjere nisu imuni na racionalne argumente, kaže Andreas Kappes, ali ako se jednostavno ne slažete, ljudi vas neće slušati. Da biste doprli do njih, kaže, prvo je potrebno pronaći zajednički jezik. Tada je moguće učestvovati u raspravi i istaknuti činjenice. Kappes kaže da je važno tim ljudima dati osjećaj stabilnosti.
– Pronalaženje aspekata u životu ili uključivanje u demokratske organizacije može pomoći. Uspostava stabilnih socijalnih veza također pomaže – smatra Parianen.
Uz to, neophodno je naučiti razlikovati pouzdane i nepouzdane izvore. Sticanje te kompetencije može pomoći običnim ljudima, poput Jacqueline F., da ne povjeruju pogrešnim informacijama.
Izvor: DW
