KnjiževnostKultura/UmjetnostTradicijaVIJESTI

Nova godina u našoj novoj kući… Dževad Harbaš – PRIČE IZ NAŠIH AVLIJA 3

“STIŽE NAM I NOVA GODINA, A MI JOŠ U KUĆAMA ZBOG KORONE.. EVO MOJA PRIČA NA TU TEMU I KAKO SMO NEKAD SLAVILI NOVE GODINE..

Oni koji žele kupiti moje knjige “Priče iz naših avlija 1, 2 i 3” mogu se javiti u inboks. Dževad Harbaš, alias Dick Tracy, PRIČE IZ NAŠIH AVLIJA 3

NOVA GODINA

Poodavno je to bilo, al’ se dobro svega sjećam. Uselili smo u našu novu kuću. Jes’ da još nije bila nabačena i što kaže stari, kad se bude imalo i to ćemo uraditi. Ne more se sve odjednom. Često i sam izađem u avliju i divim se kako nam je kuća fina i vel'ka. Zidana sa onom opekom, pa more sto i kusur godina da bude, a da se ni dinar viš’ ne ulaže u nju. Crvene cigle, krov, a i kaplame. Čini mi se da did iš'o po njih u Cazin u ciglanu. Da bude sve fino, stari je sa starom ofarb'o i stolariju u bijelo, a unutrašnja vrata sa svijetlo zelenom. Nekako su bila u boji našeg kredenca. Garant je to mati tako htjela, jer je bila pedantna i ništa nije predavala slučaju. Prvi put dočekujemo zimu u našoj novoj kući. Snijeg je već prekrio našu mahalu i bliži se Nova godina. Probudio sam se i ušao u kuhinju a u njoj toplo. Šparet, marke „Plamen“ se užario. Na sećiji još stoje kahvenjaci, kako su starci pili kahvu i pepeljara sa nekoliko ćikova. Znam ja da je mati je rano ustala, isparatila starog u službu, a prije toga su ćeifili uz kahvu. Kuhinja je prazna. Provirim kroz pendžer, i vidim mater kako čisti u avliji snijeg, sa lopatom što je stari sklep'o od komada debele šperploče i prebijene držale od lopate. Haman je već stigla do kapije. Na njoj radne ‘lače od starog, čizme sa željeznice i pamura na glavi. Kad je stigla do kapije okrenula se i pogleda prema pendžeru. Ja joj mahnem da me vidi, a ona ‘nako išareti da otvorim pendžer, da mi nešto kaže. Priđem pendžeru i malo ga odškrinjim…- Mama da ti ne treba šta?- Ne treba, nego haj’ sinko umi’ se, pa pojedi koji uštipak, eno stoje ti na kredencu, jutros sam ispekla ti bratu kad je iš'o u školu, obuci se i izvuci sanke pa ćemo u zemu, da kupimo nešto, i deder vidi, je l’ nadoš'o kruh u vangilu.Okrenem se i vidim da je kruh samo poč'o se podizati…- Samo je krenu nadolaziti, a je l’ to bila plata na željeznici?- Nije, stari dobio nekakvu akontaciju, za Novu godinu, a dogovorili smo se sa našim, pa ćemo je slaviti kod nas.- Kod nas i svi će doći… pa đe će spavati, znači opet moram spavati na štokrlama?- Ma jok bolan. To je do dva il’ tri sahata posli’ ponoći, pa će svi svojim kućama. Tako smo odlučili ja i stari, jer je ovo prva Nova godina u našoj novoj kući, pa da je ispratimo sa svim našim najmilijim i da nam bude kuća uvijek puna.- Onda u redu. Sve me bilo presi'klo da nećemo ja i buraz spavati u našem zajedničkom krevetu…Zatvorio sam prozor, odletio do kupatila, malo se pljusn'o po licu, vratio se u kuhinju natrp'o u usta dva uštipka, a jedan ponijeo sa sobom, da ga smažem dok se oblačim.Brzo sam se obuk'o i već silazim niz stepenice. Pogled mi zastade na našoj staroj, sad ljetnoj kućici, koja je pravljena od leša (šljake) iz parnih lokomotiva a na njoj vise dugačke, haman i po’ metra ledenice, a debele k'o oni kočevi za paradajz. Odvalim jednu i čuvam se da mi ne trehne na glavu, neka druga. Ližem je ko sladoled i ulazim u konobu, da izvučem sanke. Nisu to bile prave sanke, nego malo veće lingure, što je stari sklep'o od ostataka fosne i „potkov'o“ ih sa nekakvm limom, da se sa njima možemo voziti. Čak je i napravio naslonjač i baš su mi te naše lingure bile drage i lijepe iako su bile teške ko tenk ha ha ha.Teškom mukom sa ih izvuk'o iz konobe, a i mati je već završila sa čišćenjem snijega pa mi veli:- Ode se časkom presvući, eto mene za minut.- Haj’ sačekaću te u avliji.- Dobro je da si stavio kapu na glavu i de navuci rukavice na ruke, hladno je. A đe ti šal?- Ma ne treba mi, šta će mi, hoću da se nadišem čiste have.- Dobro, nemoj da mi se kmeziš, ako te grlo počne boliti.- Neće, ne beri brigu.Čekao sam staru u avliji i preko ograde vidim da je snijeg slabo očišćen u mahali.Samo poneko sebi rasprtio do puta. Valjda je sviju iznenadio, a pada od sinoć. Ima ga brat bratu po’ metra, more bit’ i više.- Evo me, hajmo sad polako…javi se mati.Izlazimo iz avlije. Mati za nama zatvara sa kišom kapiju, da ne ulaze kucavke i ćutke idemo kroz prtinu, niz mahalu, prema zemi. Vučem sanke, i pogledam na staru i vidim kako se sva crveni. Li'po se zapužarila, a plave oči joj sijaju. Na glavi joj nekakva plavkasta marama, ispod koje joj viri duga plava kosa, koja pada preko ramena i kaputa boje leda. Na ramenu joj ceger i ko da je znala da je gledam i da je želim nešto pitati, pa mi se okrenu i pogleda me svojim nebesko plavim očima.- De sinko reci, šta si me mislio pitati.- Kako znaš. Nisam ništa htjeo da mi kupiš, znam da smo se istrugali i da ništa ne tražim kad dođemo u zemu, samo sam mislio…- Šta si mislio?- Kad je viš’ ta Nova godina, i kad će se svi natrpati kod nas, znaša mama, kako bi bilo fino da imamo i mi jednom jelku, i da je nakitimo, a i od onog krep papira, nakitimo sobu. Ovo ja samo ‘nako kažem, znam da mi nemamo para, al’ eto, izletilo mi. Izvini, nemoj se sad ljutiti na mene.- Đe da se ljutim na tebe. Ti si moja dobrica i pametnica i da znaš u pravu si, bilo bi dobro, al’ šta je tu je. Biće i nekad i jelka za Novu godinu i ti ćeš je sam okititi. Maksuz ću kupiti tog krep papira, oni’ bombona sa kojima se kiti jelka, a ostalo će biti na tebi. I tako znaš crtati svašta, pa sve to iskruži i redaj po njoj.- Baš ti fala.Zagrli mene stara i mi nastavismo dalje kroz prtinu i ubrzo stigosmo u našu zemu. U zemi nema žive duše, samo za pultom stari prodavač, sa debelim naočalima, k'o dno od boce pive.- Dobar dan, izvolite, šta ste trebali?- Dobar dan…odgovori mati.- Šta je ovo ‘vako pusto, a Nova godina?- Ne znam drugarice, izgleda visok datum, al’ vjerujem da će nagrnuti kad bude kraj radnog vremena, vi ste baš prispili.Mati se meni okrenu i ‘nako tiho progovori:- Sinko, haj’ pričuvaj sanke, brzo ćemo mi biti gotovi.Bez riječi sam izašao na van, sjeo na sanke i ček'o mater. Snijeg je već prestao da pada, a stara se nabas zadržala. Nisam htjeo da ulazim više unutra nego sam virio kroz onaj pendžer na ulaznim vratima i vidim da onaj čiko trpa svašta u nekakvu prtenu vriću. Natrpala je stara i jednu kutiju svačega a i u svoj vel'ki ceger i kad me je vidjela da virim, samo mi rukom mahnu da uđem…Ušao sam unutra i ona mi stavi na rame svoj ceger.- Nosi ceger i stavi na sanke, ja ću ovo prenijeti.Jedva ja donese onaj ceger do sanki, ko da je u njemu kamenje, a za mnom mati prvo stavi na sanke onu vriću, pa onda na nju i kutiju. Jedva smo krenuli sa sankama svojoj kući, a u meni neki crv proradio, pa nisam mog'o izdurati da ne upitam mater…- Mama šta si ovo ‘voliko nakupovala, kad je ‘vako teško. Jedva vučemo sanke, a brašno nisi uzela.- Svašta sam kupila, za svakog ponešto, a i nek’ se zna da prvi put slavimo Novu godinu u našoj kući, pa kud puklo da puklo.- I za mene?- Za tebe imam nešto posebno, al’ do večeras ti neću dati.- Uh…kako ću izdurati do noćas.- Lahko. Nemoj na to misliti i eto noći. Dok se malo poigraš sa jaranima, malo isankaš i eto noći.- Jes’ baš je tako. Nama ću zaboraviti na to. Garant nisu sličice ha ha ha.Slatko smo se nasmijali i krenuli kući. Uz put smo svratili u mesnicu i kupili jedan omanji prednji teleći but, koji će mati ispeći sa krompirima. Kad smo stigli kući, reče mi pred avlijom da se mogu ići igrati i da će ona sama sve unijeti. Istina jedva sam to doček'o, samo me je malo kopkalo šta je sve kupila u zemi, al’ sačekaću do noćas, kako mi je obećala.Odletio sam kod svojih jarana koji su bili na Vodotornju i tamo ostao dugo, dok nisam izgladnio, a i smrz'o sam se bio ko žohar… Na Vodotornju smo napravili vel'ku klizačku. Bilo je tu padova, smijeha i svega onog što smo radili na snijegu. Tamam kad sam skunuo rukavice i poč'o da hučem u prste, kad me neko pogodi grud'om u vrh glave. Okrenuo sam i poč'o psovati svima od tave čiviju i da pitam ko je bacio grud'u. Svi počeše pokazivati na jednog malog prcu iz druge mahale. On se prep'o pa se poč'o izvinjavati…- Joj izvini, molim te, nisam unafo, nisam te gađ'o u glavu.- Ako te sad žvajznem, vi'ćeš sve zvi'zde na ovom svi'tu.- Nisam šćeo, majke mi, de eto i ti mene pogodi u glavu.Vidim da se je baš prep'o i da nije namjerno me pogodio, il’ što on veli, unafo, priđem mu i kažem:- Nema veze, ne sikiraj se i pružim mu ruku.Kad mi je pružio ruku, je ga malo trznem prema sebi i podapnem mu nogu i on trehne naglavačke u snijeg. Svi se počeše grohotom smijati, a i mali prco se iskobelja iz snijega, ustade i poče se smijati…- Eto sad smo kvita, i haj’ vozdra raja, ode ja kući gladan sam…Drugari se svi u glas pozdraviše sa mnom, a ja laganini, ‘nako klizajući, krenem kući. Negdje kad sam izašao iza krivine, vidim u daljini, kako neko ulazi u našu avliju i nešto vuče. Nisam mog'o nama vidjeti ko je i šta vuče, jer je daleko a i brzo je zamak'o u našu avliju…Ulazim u avliju i čujem mater i starog kako pričaju…- E nek’ si je doni'o, vi'ćeš kako će se obeseliti. Jesi l’ je čudo platio?- Nisam ni vala, ni banke žute. Kolega sa posla dobio dvi’ i ja ga pit'o da mi proda jednu, a on k'o iz topa mi reče…kako da ti prodam kolega,kad sam i ja dobio džabe, nego, evo jedna meni, jedna tebi, pa da obeselimo našu djecu. Mor'o sam ga odvesti na turu pića. Nego dajder mi nama onu malu sikiricu da je malo zašiljim i da od dva kapka napravim postolje dok nisu stigla djeca.Sve ja to slušam i polako, ko puž prilazim ćošku kuće, i sve se u sebi pitam, šta li nam je stari to donio i sa čim će nas obeseliti. Mislio sam malo sačekati, al’ me oda škripa snijega, pa se stari okrenu i zaviri da vidi ko ide…- A evo ovog mlađeg, hajder mali ‘vamo da nešto vidiš. Zavirim, kad imam šta da vidim. Stari donio jelku. Prava, pravcata jelka, ona iz šume.- Jeeeeeeeeeeee evo jelke, sa'ćemo i mi imati jelku…vrisnuo sam od radosti.- Jašta nego da će te imati, kakva bi to bila prva Nova godina da je slavimo u našoj kući, a da vi nemate jelku.- Pa, kako, odakle ti, jesi l’ je puno platio?- Ma duga je to sinko priča, nego, haj’ nama sleti u konobu i nađi ‘nako dva poduža jelova kapka, pa da napravim vam postolje i ponesi onu vel'ko ručno svrdlo, da u kapcima napravim rupu za jelku. U tu šubu ćemo nabiti je, da se ne izvrne, a ti stara daj tu sikiricu, šta si se ukipila.- Ništa, vidiš kako mu je drago, baš si se osevapio.Sletim ja u konobu, nađem kapke i svrdlo, dodam starom i on za desetak minuta napravi postolje i mi unesemo u kuću jelku. Stavili smo je u ćošak da ne smeta i da je ko ne obali.Kad je stari uš'o u kuću, a ono mati naredala na sto, sve što smo kupili. Tu je bilo svega i svačega.- Jesi l’ stara sve kupila što smo se dogovorili.- Jesam valla, a i za djecu ‘politanki, soka, bombona sa kojim se kiti jelka i ovaj papir, što ga zovu krep, da djeca malo nakite ovu sobu i jelku.- Nek’ si, ma kad se kosi, nek’ se mrsi.Ulazim i ja u sobu i vidim nekol'ko zvrkova sudžuka, dva vel'ka komada pastrme (suhog mesa), kolut tvrdog sira, konzervi, dvi’ tegle malehni’ krastavaca, pive, boca konjaka, boca rakije sa nekakvim brkatim čo'ekom i dukatima i još nekol'ko flaša, mora da je to vino, Radenske i na samom kraju stoji jedna papirna kesa i u njoj puno bombona, sa kojim se kiti jelka. Tome sam se najviše obradov'o. To se bile bombone sa ukrasnim papirom, svjetlucave i svaka je imala lastiku, koju privežeš za grančicu od jelke. Eh, da samo znate koji su okus imale, to ja ne mogu opisati. Topile su se u ustima.- A znači, to je ovo što si me rekla obeseliti, je l’ de?- Da. Nisam bila sigurna da će stari doniti jelku, pa sam morala ćutati, eto sad imaš jelku, evo ti i ovaj krep papir pa čim jedeš, nama se fati posla.- Hani da te poljubim. Baš mi drago. Nisam više gladan, prošla me glad, samo ću uzeti malo ovog sudžuka i komad kruha i nama kititi jelku.Mati se slegla da je poljubim u obraz…odrezala mi komad sudžuka i poveću šnitu kruha, a ja se fatio posla. Jednom rukom držim sudžuk i kruh i grizem a drugom vi'šam bombone. Već sam ja skonto kako ću sve to doćerati. Napraviću one vijenčiće od krep papira, i redati po jelki, izrezati neke slikice sa razglednica, što sam čuv'o, pobacati fate (vate) po granama, da izgleda k'o snijeg i biće to super….Tako sam i uradio. Za jedno sahat vremena jelka je bila sva okićena i bio sam sretan, k'o nikad u životu. Tamam kad sam završio, kad eto i buraza iz škole. I on kad je ušao nije mog'o vjerovati.- A, šta je ovo, kako, odakle vam pare?- Stari dobio dobio nekakvu, kako se ono kaže mama, konotaciju?- Akontaciju sinko…odgovori mati.- E, to je dobio, i to su pare i slavićemo kod nas Novu godinu. Pogledaj, svašta smo kupili, more se mahala najesti i napiti. Je l’ tako mati?- Tako je, živio govornik…reče mati i prasnu u smijeh a i mi sa njom.Poslije toga, ja i buraz smo ukrasili i sobu sa vijencima od krep papira…Ko mu dade takvo ružno ime ne znam. Čuj krep, ko da je od nečeg krepalog pravljen, pa ga zato, tako i nazvali. Dok smo kačili po sobi vijence, šapće mi buraz:- Znaš šta ste zaboravili kupiti?- Šta?- Mogli ste uzeti koji balon.- Mogli smo, al’ nismo, sigurno su skupi.- Nisu tol'ko. Znaš da ja i ti imamo onu kasicu od gline, u koju ponekad stavljamo siću i štedimo da imamo za romane.- Znam, al’ smo se dogovorili i obećali da je nećemo razbijati dok je ne napunimo.- Ne sikiraj se, nećemo je razbijati. Jedan mi jaran rek'o da sa pletećom iglom se more iz nje izvaditi para, kol'ko ho'š. Ha, šta veliš, da probamo, pa ako uspijemo da kupimo dva tri balona. – More, hajmo nama. Samo radi l’ zema još?- Odletiću ja do grada u trafici ima.Otišli smo do naše sobe, buraz je skinuo kasicu sa vitrine i iz ladice izvadio pleteću iglu. Okrenuo naopačke kasicu i kroz onu rupicu, što se stavljaju pare, poče burljati sa pletećom iglom. I baš, počeše ispadati kovčane pare, ma frcaju na sve strane i ne staju.- Hani, dosta je, izletiće sve pare…viknem.- Ha, šta sam ti rek'o, jesi l’ vidio cake.- Ko bi reko. Haj’ sad pokupi ove pare i leti po balone, i ništa ne govori starcima.Brzo je buraz pokupio siću što se rasula po sobi i izletio napolje da kupi balone, a ja sam se vratio u kuhinju kod staraca, koji su pili kahvu, onu kako kaže mati, kajmakušu…Vratio se je buraz sa balonima, kojim smo ukrasili kuhinju, a mene je kopkalo, kako se ja nisam sjetio, da vadim pare iz kasice….Mnogo godina kasnije sam skonto odakle on uvijek ima para i da je on uvijek tajno, pomalo vadio lovu iz naše kasice. Tu noć, otišli smo svi rano na spavanje, jer je sutra Nova godina, i sjedi se do kasno.Osvanuo je hladan zimski dan. Sve je smrzlo, a ja sam jedva samo ček'o kad će početi ta Nova godina, jer nikad je nisam mog'o dočekati. Svaki put me savlada san i zaspem. Džaba se i umivam, al’ oči mi se sklapaju i zaspem ko top. Sutradan mi pričaju svi, kako su se proveli, kako su pjevali i plesali, a meni krivo. Noćas sam čvrsto odlučio da neću zaspati i više puta sam staroj rek'o, ako vidi da kunjam, da me nama klimne i da se idem umivati…Noć se polako primicala i svakog trena smo očekivali goste. Starci su već bili sve postavili po stolu. Mati je to sve fino spremila. Na sred stola stavila je onaj ispečen but sa krompirima, u nekakvu vel'ku siniju. Na nekol'ko sahana stari je narez'o meze od sudžuka, pastrme i tvrdog sira, a u male ćase krastavaca i našeg domaćeg izribanog kupusa. Svi redom su volili od moje matere kruh, pa je ona napravila jedan vel'k k'o fićin točak. Bilo je tu i sve vrste pića, u hodniku je bio mali stolić za nas djecu, da ne dosađivamo starijim. I na njemu je bilo svačeg pomalo, iako ja i buraz, dok smo čekali goste, haman se bili najeli. Vidio sam ja, kad sam slučajno ušao u ostavu, da je stara ostavila za nas svačeg pomalo, jer kako ona voli reći, da januar ima dva mjeseca. Nisam skontao šta joj to znači, al’ kad sam doš'o u njene godine, dobrano sam skonto zašto je to govorila…Čim je pao mrak počeli su nam dolaziti gosti. U stvari nisu to bili gosti to je bila naša rodbina. Od starog braća, njihova djeca i žene i ostala rodbina…Nama su se oni smjestili i fatili se ića i pića, još jedino nije stig'o najstariji brat od mog starog. Veli stari da je dežurni u pošti, pa će malo zakasniti, a i ranom zorom mora voziti nekakvu poštu u Zagreb. Nije prošlo dugo vremena stigao je i on sa familijom, sa nekakvim vel'kim poštanskim autom. Njegov sin, koji je bio dosta stariji od mene i buraza, je donio harmoniku. Znao je on nabas pjesama svirati i fešta je mogla da počne. Bilo nas je puna kuća. Čim je ušao u kuću, moj mladi rođak, nama je izvadio harmoniku i ‘nako s’ vrata krenuo sa pjesmom…- Čoban ćera ovčice, lakoj lane, diri diri dane.Preko jedne riječice, lakoj lane, diri diri dane.Preko jedne riječice lagano…Svi smo nama počeli pjevati iz sveg glasa, sve se orilo od nas…Poslije te pjesme nama smo nastavili drugu pjesmu…“Crven fesić nano“, pa„Trepetinka trepetala“, „Djevojka sokolu, zulum učinila“ i tako redom. One pjesme koje nije znao svirati, pjevali smo bez harmonike. U tom veselju, jedan rođak, koji je bio najkrupniji u našoj familiji, a sjedio je kraj pendžera, otvori pendžer i iza leđa izvadi pištolj i ‘nako kroz otvoren pendžer ispuca nekoliko komada. Meni sve uši zagluhle i pošto sam bio najmlađi od djece, baš sam se bio prep'o. Mati me pogledala i samo mi namignula, što sam skonto da se ne bojim, a ovaj moj rođak, što je svir'o harmoniku, priđe meni u burazu i zadignu džemper…- Haj'mo u verandu da se i mi malo ispucamo, za Novu godinu.Ja i buraz iskolačili oči, k'o fildžane.- Odakle tebi pištolj?- Ma nije ovo pravi pištolj, šta ste se prepali, ovo je „strašljivac“. Tako ga zovu. Evo pogledajte metkiće kakve ima.Pretisnu on jednu dugmence i izađe nekakv mali redenik sa žutim metkićima i opet ga gurnu u pištolj i zatvori taj redenik sa poklopcom. Idemo tamo kod prozora u verandu da skrhamo ove metke.Ja i buraz, bez riječi idemo za njim, a on otvara pendžer i kroz njega ispuca nekol'ko metaka. Dok je puc'o, čujemo stare kako viču i navijaju. Poslije njega „strašljivac“ uze burazer i on nekol'ko komada ispuca i onda sam ja doš'o na red. Držim u ruci pištoljčić, probam da pucam, al ne mogu. Nemam snage. Buraz i rođak umiru od smijeha, a mene ufatio nekakv bi's i tog trena dođe mi neka snaga i počnem pucati…Spržim sve metkiće što su ostali.- Evo ti sad tvoj pištoljčić, jeb'o te on. Šta ste mislili vas dvojica, da nemam snage. Namjerno sam vas uz'o, k'o metar drva.Tutnem mu „strašljivac“ u ruku i produžim u sobu, a u sobi meni aplaudiraju, k'o da sam uradio, ne znam ti šta.- Svaka čast rođo, tako to rade muškarci…dobaci mi onaj rođak kraj pendžera, što je puc'o iz pištolja. – Mislili su da ne mogu, a ja se sa njima zez'o, sad nema više municije, džaba mu sad pištoljčić.- To ti misliš rođo, a vide šta je ovo….Rođak zaburio ruku u svoj džep i izvadi punu kutiju metaka, pa će meni…- Dajder ‘vamo ruku.Ja ispružim ruku a on mi istrese haman pola one kutije metaka.- Haj’ sad degenjajte, ne smi’ da vam fali, a ako zakoči taj vaš „strašljivac“ ima i rezervni, ne beri brigu.Nama smo izletili u verandu, otvorili pendžer i pucali, dok nismo satrali sve metkiće što smo dobili. Meni sve uši zagluhnule i pište ko parnjača kad zasvira. Mislim se u sebi, e sad ću najzad i ja dočekati Novu godinu, nema teorije da je ne dočekam, jer je ostalo još pola sata do ponoći…Svi su nastavili pjevati i veseliti se, a ja sam se nekako polako provuk'o i sjeo kod svog rođe koji ima onaj pravi pištolj i koji je zadio iza leđa. Pošto mu je bilo vruće, on skinu kaput i tek tad vidim da za pasom ima i strašljivac. Znao sam ja da on radi u miliciji, jer je dolazio kod nas u uniformi i da k'o svaki milicioner ima pištolj, al’ šta će mu onda i strašljivac. Kontam, kad ispuca prave metke, da ima i „strašljivac“ k'o rezervu. ..Bacim oko na naš veker, a ono pet minuta do dvan'est i stiže nam najzad Nova godina. Ni sam ne znam kako prođe pet minuta, al’ neko ugasi svijetlo nekol'ko puta i svi počeše da jedni drugima čestitaju Novu godinu. Ljubi mene mati, stari, buraz, stric, strina, djeca, svi redom, a rođo do mene, otvara pendžer i počne opet pucati. Ne znam šta mi bi, da se i ja nadvirim na prozor i dok sam se nadviriv'o kako on puca, zape mi noga za nešto na sećiji, i ja padnem preko njegove ruke dok je puc'o. Samo sam čuo jak pucanj i svoj vrisak i ništa više. Nastao je mrak……………Koliko od tad prođe vremena ne znam, al’ me probudi nekakvo treskanje, drmanje i čujem kako neko, k'o iz daljine govori…- Evo ga probudio se, fala dragom Bogu.K'o kroz maglu prepoznajem svog starog, i vidim da otvara usta, al’ ga slabo čujem. Sve mi tutnji i zvoni u glavi.Nekako na jedvite jade progovorim…- Đe smo mi ovo?- Sve je u redu sinko, idemo kući, bio si u Karlovcu u bolnici, očistili su ti oko, i sve je u redu, za nekoliko dana ćeš skinuti flaster i biti opet onaj stari.- Šta ću ja u Karlovcu, što ću ja tamo?- U našoj bolnici nema specijaliste za te stvari, samo su ti dali nekakvu injekciju za spavanje i onda smo te odvezli do Karlovca na pregled. Polako pipnem se po glavi i baš mi na desnom oku flaster i počnem se prisjećati šta mi se desilo. Tek tad me uhvatio neki strah i poč'o sam da plačem, dok me je stari tješio.- Pa ja sam mog'o poginuti.- Ne brini, nisi mog'o poginuti, bio je „strašljivac“ pištolj, samo ti plamen i barut oštetio malo oko i obrve. Biće sve u redu za koji dan.Vratili smo se kući i poslije sedam dana sam išao na kontrolu. Još mi je bilo sve mutno kad gledam na desno oko, pa su mi stavljali neke kapi, i tako još nekoliko kontrola. Tek tad sam skinuo flaster, a baš se u to vrijeme mijenjaju režinske karte i trebaju se i slike mijenjati, pa su me starci vodili da se slikam i na toj slici se dobro vidi kako škiljim na desno oko, jer mi je od onog svijetla puno suzilo…Ni dan danas ne znam da l’ sam fasov'o od pravog pištolja il’ od strašljivca, iako sam primjetio da je mati isti dan promijenila store koje su bile na pendžeru i da je one bacila u smeće. Što je to uradila, iako su bile nove, nije govorila, samo je rekla, da u kući, ne valja ništa držati, što je nagorito. Tako je prošla prva Nova godina u našoj novoj kući, koja je mogla završiti kobno za mene.Od tad prođe mnogo Novih godina. Naša, nekad nova kuća, sad je stara. I nju je načeo zub vremena. U našoj avliji, poodavno nema dječije graje. Više nema mojih rođaka, stričeva, a ni moje majke.”

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Back to top button