TradicijaVIJESTIZanimljivo
Slikavajući stare kuće, brvnare i šeperuše, obično bi me zaustavljali stariji ljudi…
U prošlom vaktu (vremenu) i danas, uvijek je bilo teško doći do vlastitog doma. Sagraditi kuću, posebna je priča. Kuća se ne sagradi preko noći, prođe vremena i vremena od kamena temeljca do krova nad glavom.
Kod nas se najčešće useli u još nedovršeno, a njeno potpuno uređenje ponekad traje godinama, pa i više. I mali dom nije jednostavno sagraditi. Bio je to vakat jako težak, ali valjda je bilo sloge kod insana, pomagali su jedni drugima.
Kuće stare ili kako su ih zvali “kuće šeperuše” ili “kuće brvnare” uglavnom su bile uistinu male. Građene su od drveta, zemlje (gline), pjeska, kamena, pa čak i od slame. Uglavnom su bile građene na dva sprata.
Gornji sprat bi bio za boravak svakog inasana, a donji dio je bio podrum ili štala, koja je služila za držanje stoke (hajvana ili blaga). Danas sve gledam, pa se nekad i čudim… mnoge kuće su zaključane, pa čak i ove moderne kapije. Kao da se mnogi takmiče ko će imati veću kuću, ljepšu boju fasade, betonsku ogradu ili pal rostfrajnu.
Bome nema, sve nekako tone u zaborav. Nema kao nekad, da zakucaš na vrata, pa tiho zovneš “o mumine, ima li bujruma”. Postoji jedna narodna izreka: Ako nekome želiš zlo poželi mu da gradi kuću. Tako je to uvijek bilo. Ljudi su gradili, stvarali, mučili se, odvajali, štedjeli i veliki dio svog truda ulagali u vlastiti dom. Jer dom je slatki dom, kućica je slobodica. Ali ništa nije vječno. Vrijeme čini svoje. Tako insani (ijudi) dolaze i odlaze, a uz ljude u tom procesu rađaju se i umiru i kuće.
Neke kuće dožive duboku starost, neke se renoviraju i traju stotine godina, a neke umiru i prije nego budu sagrađene. Neke su već odavno i zaboravljene, samo neki prolaznik možda svrati, ako vidi da ima neka česma, pa dušu da rashladi.
Dok sam šetao kroz svoje selo Ponjevići, slikavajući ruševine, obično bi me zaustavljali stariji ljudi. Tako bih priča o starim kućama i počela. Kao kod ljudi i svaka kuća ima svoju priču, a priče počinju ovako: …stari su insani umrli, sinovi su sagradili nove kuće…, …otac im nije podijelio i godinama su na sudu, a stara kuća propada…, …i ova kuća je nekad bila puna čeljadi, ali danas zaključana, nema nikog, zahrđale baglame, a valahi niko ni vrata dugo nije otvarao…, …ponekad samo za praznik Bajram, neko bih samo svratio do svoga ognjišta, do kućnog praga…, …neke stare kuće su godinama puste, vlasnik je bogme odselio prije puno godina u daleki svijet…, …eh moj sinko, i iz ove kuće svi su umrli i nema nasljednika…
Svaka stara kuća ima svoju priču, priču koja nekad ni kraja nema…
Autor: Hasan Keranović (11. 8. 2016. )