Ponosan na ljepotu ćilima i danas mi negdje u dubini sjećanja prođe dosta zanimljivih priča i uspomena, na vrijeme ispunjeno ljepotom, zbog čega je ćilim postao dio mog identiteta. Kao što to biva u životu, običaji se mjenjaju, ili potpuno nestaju sa mape nacionalne kulturne baštine, a ćilim, iako afirmisan u našoj tradiciji, dijelio je sudbinu takvih promjena.
Tako su ćilimi, kao i ljudi i naša sela, umirali tiho, nečujno, dostojanstveno. Ćilim je najljepši, najorginalniji i najčistiji narodni proizvod. Radi se iz dva djela. Sa šarama ima dva identična glatka lica, izrađuje se ( tkaje ) na vertikalnom razboju od opredene i ofarbane vune.
Tkanje ćilima je bio uglavnom ženski posao i zanat. Izrada ćilima je jako zahtjevna, spora te posao koji zahtijeva izuzethnu preciznost. Svaki ćilim ima svoju posebnu šaru, svoje posebne boje, u kojoj dominira crvena, kao boja ljubavi, zatim bijela, zelena, plava i crna. Svaka boja opisana je kroz neke nazive ili poruke za: svekrvu, muža, sina, vojnika, državu…
Od svog početka ćilim je imao važnu ulogu u životu. Posebno u svadbenim običajima, kao ruho ili miraz, gdje se u onom vaktu darovao mladencima. Ćilim je bio jako značajan u raznim kulturnim zbivanjima ili manifestacijama, krasio je svaki kutak, a svojom ljepotom i ornamentikom teško je mogao proći nezapažen.
Došao je novi vakat, vrijeme u kojem se sve manje tkaje, a i ćilimi koriste. Zahvaljujući malobrojnim, ali vrijednim rukama, ili pak udruženjima, koja se na svaki način trude da očuvaju tu našu vrijednost – “šarene ćilime”, isti još zadugo neće pasti u zaborav.
Iako živimo u procesu ubrzanih promjena, u kojima se sve prihvata globalno, a gubi tradicionalno, procjene su da će ćilimi ponovo zazuzeti svoje mjesto u kućama, unoseći tako toplinu i kolorit u hladoću metala, mermera i stakla. Ćilimi koji traju dugo, puno govore, više od čovjeka. A ćilimi za vrijeme ne haju i ne znaju. To je pratioc čovjekov, od rođenja do smrti.
Sa svojim životom i uspomenama koji se njih više lično ne tiču, pričaće svojim jezikom vremenima i naraštajima koji dolaze.
Hasan Keranović
