LIJEPA PRIČA, POSVEĆENA MOM OCU I SVIM OČEVIMA KOJI VIŠE NISU SA NAMA… Dževad Harbaš alias D.Tracy
MOJ STARI I IGRANJE LOPTE
I sad, već zreo čovjek, sa sjetom pišem ove retke. Živjeli
smo u baš posebnoj mahali, ma prava ona radnička, ili još
bolje želježnička, pretežno istog godišta, kao i naši starci.
Zvali su nas Progančani, valjda što se nekad tuda progonilo „blago“ na blažnu pijacu, a neki su nas zvali i Žabari, a mi sebe smo volili zvati raja sa Vrbika i sa travice.
Nekako mi sad, na um pade ona sporedna stvar. Eh, i tu smo
bili prepoznatljivi. Ljeto, gori zemlja, a mi igramo kod
Vodotornja lopte. Nije to igranje lopte k'o sad. Mi svi u
gumenim čizmama, nema se, tene se čuvaju za dogodine, bom
za fizičko, i moraju biti čiste, ako ima koja fleka, kredom je
zafarbaš. I ne smeta nama vrućina, ni zehre, samo se bojimo
kad padneš, dole šljaka (leš iz parnih lokomotiva), sve ti se to
zabije i cvrčiš k'o poljavac. Kad je utakmica gotova, onda
idemo na Ženski (kupalište u Hatincu), da se okupamo, sa vešnim safunom, labud proizvodnje. Mi gore crni, od sunca i leša, a kad izujemo gumene čizme, noge spapunjate i bijele k'o kreč. Una hladna, a sa nas se spiraju razne boje, sve u krugovima, iste dugine.
Često smo mi znali i poigrati na „male“ golove ispred moje
kuće, ali nismo smjeli nabijati jako, da nam ne ode u avliju
jednog komšije. Više nam je puta sasik'o loptu, sve u komade. Mi ga molimo, kumimo, al’ džaba, bio čo'ek ters i gotovo, al’ sve do jednom. Moj stari, inače nikad nije nikome išao „na harac“, danas bi se to reklo da se tuži nečija sabija komšiji. On je od starog kova bio, miran, tih, čudo ne priča, al’ kad nešto rekne, svaka mu je na mjestu. Meni se dan, danas sviđaju takve šutljive osobe, koje kad progovore, sve ušutkaju.
Elem, stari uvijek volio nogomet, pa i sad ide gledati
„Jedinstvo“, i vjerujem da je jedini Bišćanin koji je igrao
zajedno sa rahmetli čuvenim Asimom Ferhatovićem Hasetom.
Ufatila neka dobra mog Ibrahima, pa nam kupio, kad je bio na
službi, fudbal. Sine, original Tigar-Pirot. Veli stari meni:
– Mali, kad dobro učiš, evo prava lopta, pa da budeš k'o
Šekularac i ode stari pred kuću, sa starom piti kahvu i
da nas gleda.
Mi, tamam razbacili na male golove, kad neko opali fudbal i on
pravo u komšijinu avliju. Aj’ majko moja cike, i plača, ne smi'š
reći starom, satra će nas (kontam ja). A, komšija, k'o da je
virio, nama izleti iz kuće i poleti da lapi fudbal. Srećom, stari
sve gled'o, ma čini mi se u tri koraka već je preletio put,
preskočio tarabe i uzeo fudbal i veli:
– E, komšo, pa đe si ti poš'o, je l’ jope da djeci si'češ loptu,
a sve ti ne jebem, gledam ja šta radiš nekoliko godina i
duram, samo još jednom to uradi, satra ću te.
Nikad nisam vidio takvog svog starog, meni srce k'o Plišavica.
Stari nam doda loptu, i k'o da ništa nije bilo, ode piti kahvu sa
starom, samo kroz zube meni dobaci.
– Ne bojte se, više neće sići ničiju loptu.
– Stara, naspider mi fildžan još jedan i dodaj mi cigare,
sad rahat mogu gledati djecu kako igraju lopte.
Tako i bi…
Mnogo godina prođe od tad, naša mahala je pusta…Nema djece, nema graje, nema igranja lopte, a nema više ni mog starog. Otišao je na onaj drugi svijet. Tiho, onako kakav je bio cijelog života. Uvijek je držao do sebe. Gospodin sa kravatom odijelom, i cigarom u ruci. Svoje djetinjstvo proveo je u Domu ratne siročadi, a kasnije došao na željeznicu u kojoj je dočekao svoju penziju. Rado ću se sjetiti događaja iz onog vakta i zemana, kad smo pravili kuću, kad smo ko djeca pomagali vama starijim, dok ste ručno mi'šali šljunak za coklju, a mi donosili sa pumpe vodu, kao i kad smo pokrivali kuću, a ti im'o samo pet banki i posl'o me u trafiku da ti kupim nekoliko cigara, a dido se odjednom pojavio sa Arapom i janjetom. Nikad ja, stari moj neću zaboraviti kad si uz'o televizor na vodeni kredit, a te dragosti. Ti gore na krovu i okrićeš onu antenu, a neki tvoj jaran u kući i dere se iz sveg glasa, de desno, de li'vo…Dobro jeeeeee…ne barkaj ništa više. Haj’ sad silazi dole pa da čekamo kad će program. Mi zajedno sa tobom i starom sjedimo satima, a ono samo onaj krug i nikad da počne. Tek negdje pred veče počeo program. Normalno, niko nije smio habnuti kad je dnevnik, a kad je utakmica, do daske je televizor bio odvrnut. Čulo se na po’ mahale. Od tebe sam valjda naslijedio i ljubav prema igranju lopte, jer, haman si nam sto puta prič'o kako si u vojsci igr'o sa rahmetli legendarnim Asimom Ferhatovićem-Hasetom. Ti desno krilo, a on spojku, kako bi ti rek'o za veznog igrača. Hase naniza po nekoliko igrača i samo doda tebi na desno krilo a ti ko metak prema golu. Bila mi je čast da Haseta upoznam kad smo išli u Saraj'vo vozom i kad sam vidio i one šibicare, i onu vatru što gori, po čitav dan i onu njihovu rijeku, Miljacku, a meni ko potok izgledala. Taj dan sam se naj'o k'o budala ćevapa, pljeskavica i svačega, dok si ti sjedio sa jaranom Hasetom, i meni dobacio da izbiflam reprezentaciju Jugoslavije. Ja nama k'o iz rukava, sve redom…Beara, Stanković, Crnković, Ognjanov, Čajkovski, Mitić, Vukas, Horvat, Boškov, Bobek i Zebec. Govorio si da je Zebec bio toliko brz, da je mog'o po dva'est metara nositi loptu na prsima.
Sjećam se i kad smo se ja i burazeri sunatili, a ti mi obeć'o dres od Želje i kopačke, al’ što smo „zaradili“ para, stara kupila tepih perzijanac, da se prostre soba. Nekoliko godina kasnije, obećanje si ispunio, i niko sretniji od mene nije bio u mahali. Nekako u to vrijeme smo kupili i legendarnog „Fiću“ i prvi put otišli na more u Kaštel Gomilicu, pa sam se čudio kako je slana voda i ko je tol'ko posoli. Nije nam taj odlazak na more ostao u finom sjećanju, jer tebi je bio spao zlatni prsten i nikad ga nisi naš'o, a i gdje da ga nađeš u onoj dubini i zelencu, a na dnu sve pi'sak. Mnogo toga lijepog je ostalo iza tebe stari moj. Volio si nogomet, NK Jedinstvo, dobrog horoza, poigrati sa jaranima domina, kahvendisati satima i pripaljivati cigaru, na cigaru, al’ k'o što kaže pjesma…eh, šta je život, kratak i kaljav put… dva koraka, od avlije do sokaka.
Hvala ti stari za sve, nek’ ti je vel'ki rahmet i lagahna zemlja bosanska…
Dževad Harbaš
