Ako ste ikada imali priliku putovati kroz Vikiće u rane jutarnje sate ili predvečerje, ljeti i u prijepodnevnim te poslijepodnevnim satima, vjerovatno niste mogli a da ne susretnete oveće stado ovaca i ne uočite plavokosog momčića kako bezbrižno kaska za istim usmjeravajući ga na odgovarajuću stranu kako biste automobilom što lakše prošli.
Vikićani i Čavničari tog veselog i otresitog momčića gledaju svakodnevno. Pričljiv je, vedar i uvijek nasmijan. Susretnete li ga uvijek će vas, sa osmijehom na licu pozdraviti, razmijeniti par riječi sa vama, a onima, u avlijama koji se zateknu dok svoje stado progoni, obavezno sellam nazvat će, za zdravlje upitati, i smiješak pokloniti.
E, taj plavokosi momčić što vedrinom i pozitivnom energijom zrači, niko drugi je no Almin Škrgić.
I ništa posebno sve to ne bi bilo, da ovaj plavokosi dječačić ne impresionira, za njegov uzrast malo neobično, svojom ljubavlju prema stadu te voljom da pomogne svom didu Alagi sa kojim svakodnevno čobani.
Voli Almin i sve ostale domaće životinje, i divlje, ali ovce i maleni jaganjci su mu nešto posebno, najveća ljubav i neka neraskidiva veza čini se, a sam kaže, “čobaniti više volim nego u školu ići ili bilo šta drugo”.
Dok djeca njegovog uzrasta sanjaju skupocjene automobile, računare, mobitele… Almin sanja svoje stado i bezbrižnu igru sa svojim malenim jaganjčićima.
Ima li šta, u nova pogana, vremena; prirodnije, ljepše, dragocjenije…?
